O odgovornosti historičara u kreiranju atmosfere za raspad Jugoslavije puno je pisano. Oni su bili odgovorni zbog građenja novih (anti)heroja na koje su se kasnije, tokom ratova 1990-ih, ugledali novi „heroji“. Iz tog saznanja o odgovornosti historičara valjalo bi izvući odgovarajuću pouku i postaviti pitanje: ako snose dio odgovornosti za izbijanje rata, da li sada trebaju preuzeti i dio odgovornosti za popravljanje posljedica rata? Odgovor je potvrdan, ali to ne trebaju činiti kao politički aktivisti nego kao angažirani profesionalci, koji neće ostati zatvoreni samo u svoj uski esnaf, nego otvoreni prema javnosti i pisati radove koji će dopirati do široke publike. U tom smislu historičari, osim svojih stručnih publikacija, koje su obično malih tiraža, moraju koristiti i razne druge modele komunikacije, poput raznih festivala historije, kakvi se već godinama održavaju u svijetu, a u postjugoslavenskim zemljama se održavaju u Hrvatskoj (Kliofest) i Bosni i Hercegovini (History Fest). Kada je 2017. godine pokrenut History Fest naglašeno je da je smisao održavanja festivala stvoriti platformu za ozbiljan naučni razgovor o ozbiljnim temama, ali u festivalskoj atmosferi i uz aktivno učešće publike. Cilj je bio saradnju historičara pomjeriti sa granica bivše Jugoslavije na granice moderne Evrope. Doista, History Fest je brzo nadrastao bosanskohercegovačke okvire, poprimio je regionalni karakter, uz učešće historičara iz raznih zemalja svijeta, uključujući i historičare iz SAD, Rusije i Kine. Historičari iz balkanskih zemalja su uvijek gotovo kao domaćini.
Cilj History Festa je poticati dijalog historičara iz regiona i svijeta. To je dijalog historičara iz raznih zemalja, a ne dijalog nacionalnih reprezentacija. Akcenat je na individualnom pristupu i individualnoj odgovornosti, uz uvažavanje različitih historiografskih tradicija u kojima su se pojedini historičari razvijali. Na taj način History Fest trasira put ka stvaranju brojnih mreža historičara specijalista iz različitih dijelova svijeta. Oni se bave istim ili sličnim temama neovisno o bilo kakvim drugim granicama i dugoročno će činiti jednu zajednicu profesionalaca.
Nisu samo jugoslavenski historičari tokom 1980-ih i 1990-ih godina iznevjerili principe nauke, ali je njihova izdaja imala široke tragične posljedice. Zato je sada potreban veći napor da se proces „resetira“, pogotovo što svjedočimo da su tragovi iz 1990-ih još uvijek vidljivi. Savremeni historičari ne mogu biti nacionalni radnici, ne smiju nastupati iz nacionalnih tabora i na njima je zadaća da pokušaju objasniti svu tragediju koju smo na ovim prostorima doživjeli tokom 1990-ih godina. Mogu li to učiniti samo zatvoreni u svoje kabinete i pišući knjige ili članke koje čita mala grupa profesionalaca, entuzijasta i tragača za objektivnom prošlošću? Ne mogu! Ali se ne smiju niti pretvoriti u masovne propagandiste. Historičari moraju zadržati kritički pristup historijskim temama i iz tog profesionalizma intervenirati u javnim diskusijama dajući svoj doprinos suočavanju i sa najtamnijim stranicama historije.
Historičari, također, ne smiju izbjegavati „teške“ teme, jer se upravo na njima izoštrava pogled šire društvene zajednice u prošlost, i dokazuje kredibilitet historičara kojima će ta društvena zajednica vjerovati (ili neće vjerovati). Tako se može stvoriti podloga za kritičko suočavanje sa prošlošću. Historičari se trebaju hrabro upustiti ne samo u otvoreni dijalog nego i u komunikaciju s javnošću. U okviru History Festa otvarane su diskusije o slobodi historijskih istraživanja, značaju velikih godišnjica, globalnim pitanjima evropske historije i regionalnim specifičnostima, pluralizaciji društava u jugoistočnoj Evropi. Ovaj širi, evropski kontekst, je glavno obilježje ovog festivala.
Da li je u protekle četiri godine History Fest u Bosni i Hercegovini opravdao svoje postojanje? Tačno je da su otvorene brojne nove diskusije, da su historičari prepoznali ovaj festival kao dobru pozornicu za provjere svojih istraživačkih hipoteza, da je zauzeo mjesto u godišnjim agendama historičara iz Evrope, da su mladi doktoranti i master studenti iz postjugoslavenskih zemalja i Evrope ovdje uspostavili prve kontakte koje dalje mogu razvijati te da su mediji pozitivno reagirali i razumjeli važnost ovakvog festivala za društvo općenito. Ali je tačno i da je festival naišao na kritike. Vidljivo je da su te kritike bile manje kada su u pitanju diskusije o temama iz starije prošlosti, ali je to proces s kojim se svi moramo suočiti. Moramo postati svjesni da i na ovakvim festivalima historičari nemaju zadatak miriti nekada sukobljene strane ili se postavljati kao arbitar u imaginarnim sukobima, nego otvarati perspektive dijaloga i samo na lakše razumljiv način objasniti kontekste u kojima se povijest odvijala. Tu odgovornost historičara prestaje. Ako su historičari ne tako davno sudjelovali u stvaranju atmosfere pogodne za sukobe, danas je njihova obaveza da stvaraju atmosferu dijaloga i razumijevanja. To mogu učiniti ne uključivanjem u nacionalne tabore i braneći boje svoje države ili nacije, nego samo braneći boje svoje profesije. Izlaz iz „balkanske krčme“ u kojoj se svjetla gase, nije u šutnji ili bijegu u mitove, nego u otvaranju novih perspektiva saradnje i profesionalizaciji historije kao nauke. Pokazuje to i ovaj History Fest u Bosni i Hercegovini, kao i Kliofest u Hrvatskoj, jednako kao što tome svjedoči i nedavno publicirana Deklaracija Obranimo historiju iza koje je stao veliki broj historičara iz postjugoslavenskih zemalja i svijeta. Otvaranje, odgovornost, dijalog i saradnja su danas ključne pretpostavke za očuvanje profesionalne historiografije, koja će argumentima komunicirati i sa neistomišljenicima. Takav dijalog ima smisla.
(Objavljeno u: Novi magazin, br. 496, Beograd 29.X 2020, str. 62)