Anriturski narativi i slike Bosne u britanskoj politici tokom druge polovice 19. stoljeća

Husnija Kamberović (HK): Dobar dan svim pratiteljima History Festa i mom kolegi Edinu Radušiću.

Edin Radušić (ER): Dobar dan takođe svima.

HK: Edin Radušić je redovni profesor historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Uglavnom se bavi historijom Bosne i Hercegovine u širem evropskom kontekstu u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. U doktorskoj disertaciji je istraživao odnos britanske politike prema BiH od 1857 do 1878. godine. Tu knjigu je objavio Institut za istoriju prije nekoliko godina. Radušić je u posljednje dvije godine objavio dvije knjige: Jednu u izdanju Udruženja za modernu historiju (UMHIS), u kojoj govori o antiturskim narativima koji se razvijaju u britanskoj politici i britanskom javnom mnijenju i posljedicama tih antiturskih narativa na britansku politiku prema Bosni, Balkanu i Osmanskom Carstvu. Centar za istorijska istraživanja Filozofskog fakulteta (CEHiS) je ove godine objavio njegovu knjigu „Dvije Bosne“ u kojoj raspravlja o tome kakvu sliku o Bosni i Hercegovini grade britanski konzuli, a kakvu britanski putopisci i drugi koji posjećuju Bosnu u drugoj polovici 19. stoljeća. Otkud Bosna i Hercegovina sredinom 19. stoljeća da postane važan faktor (ili nije tako važan faktor?) u britanskoj politici? Šta je to uticalo da se britanska politika sredinom 19. stoljeća počne više baviti pitanjima Bosne i Hercegovine?

ER: Odnosa među velikim silama u 19. stoljeću možemo posmatrati kao zakon spojenih posuda – svako globalno pitanje koje je interesiralo jednu veliku silu interesiralo je i ostale. Ako bismo velike sile 19. stoljeća posmatrali u cjelini, mogli bismo reći da je Velika Britanija bila prva među jednakima i najzainteresiranija za sva globalna pitanja, a posebno za pitanje sudbine Osmansko Carstvo zbog održavanja za Britance sigurnog puta prema Istoku i Indiji, kao i zbog opće politike očuvanja ravnoteže snaga među velikim silama. Posebno zbog toga jer su Britanci do tog vremena već bili ostvarili skoro sve svoje primarne interese i sada je njihov cilj bio očuvanje ranije stečenih pozicija. U tom kontekstu više faktora je utjecala da Bosna i Hercegovina postaje interesantnija Britancima. Dva su se faktora posebno isticala: Ruska politika na istoku i pojačan interes britanske javnosti za sudbinu balkanskih hrišćana pod osmankom vlašću, znači i bosanskohercegovačkih hrišćana. Pokušaji Rusije da jednostrano riješava istočno pitanje i da zadobije prednost u odnosu na druge velike sila na bliskom istoku, što je značilo, gledano iz britanske perspektive, ugrožavanje sigurnog puta prema Istoku i ugrožavanja britanskog kapitala uloženog u Osmansko carstvo, bili su stalni alarm britanskom Kabinetu. Također, pojačan interes britanske javnosti za sudbinu hrišćana u Osmanskom Carstvu u eri promoviranja liberalnih ideja u toj državi, dodatno su uticali da BiH postane tačka pažnje Velike Britanije i njenog Kabineta, ali istovremeno i britanske javnosti. Pri tome treba reći da Bosansko pitanje, iako važno, nikada nije bila primarni interes Velike Britanije. BiH je bila važna, posebno zbog omjera muslimana i hrišćana (skoro u podjednakom broju), što je bilo drugačije u odnosu na ostale evropske pokrajine Osmanskog carstva. Dodatno je britanski interes na Balkanu i bliskom istoku bio ojačan ulogom Velike Britanije u Krimskom ratu, u kojem je Velika Britanija pomogla Osmanskom carstvu u ratu protiv Rusije te istovremeno ojačala britanske pozicije u Osmanskom carstvu. Jedan britanski istoričar je napisao da su Englezi u Osmanskom carstvu zaradili veliki novac iskoristivši povoljnu poziciju u toj državi koju su dobili nakon Krimskog rata. U osmanskom carstvu su ih doživljavali kao prijatelje – britanski političari koji su obavljali funkcije u vezi s Osmanskim carstvom bili su svojevrsni savjetnici Osmanskog carstva, sultana i velikog vezira u vanjskoj i unutarnjoj politici. Sve navedeno je važno za razumijevanje i sagledavanje britanske politike u Bosni i Hercegovini i za razumijevanje njihovog nastojanja da se provedu reforme i izjadnači svo stanovništvo i faktički ojača pozicija sultana na Balkanu i BiH, spriječi intrigantska altivnost ruskih i austrijskih konzula u cilju vezivanju hrišćanskog stanovništva BiH za interese ovih država, uključujemo tu i novonastale kneževine Srbiju i Crnu Goru.

HK: Pominješ britanski interes za položaj hrišćanskog stanovništva, želju da se Osmansko carstvo sačuva, ali da se naprave reforme i da se stanovništvo izjednači u svojim pravima. Koliko su tu Britanci i britanska politika znali o stanovništvu u BiH, o tome ko živi ovdje, kakav je identitet tih ljudi i koliko su na britanske stavove o Bosni i bosanskome stanovništvu utjecale razne slike o identitetu ljudi u BiH, gradili britanski putopisci?

ER: To je vrlo zanimljivo pitanje. Ako gledamo iz unutarbosanske perspektive, nisu britanski konzuli u Bosni bili stručnjaci za bosansko pitanje. Konzuli koje su Britanci slali u BiH su bili stručnjaci za osmanske i orijentalne probleme, gradili su karijeru u drugim provincijama Osmanskog carstva. Britanski cilj do kasnije faze velike istočne krize (1875-78) je bio da se Bosna očuva unutar Osmanskog carstva, da se Osmansko carstvo stabilizira, kako bi potom Britanci mogli kontrolirati ne samo puteve prema Indiji nego i ogromnu količinu novca koji su ulagali u Carstvo i očuvali ravnotežu snaga među velikim silama. S druge strane, putopisci koji su dolazili u Bosnu, koje ja posebno analiziram u svojoj knjizi, na Bosnu i njeno stanovništvo su više gledali iz perspektive šireg slavenskog ili kršćanskog diskursa a ne bosanskog. Može se reći da je Bosna za njih bila i pitanje kršćanske solidarnosti. U tom smislu mogli bismo govoriti o partikularnosti univerzalnog koncepta humanizma, kojeg su oni sa sobom nosili i koji je bio obilježen orijentalizmom i dominantnim pogledom Zapada na Istok (u sve to se uključivalo i slavenofilstvo). Oni su na Bosnu gledali kroz prizmu odnosa između Zapada i Istoka, civlizacije i barbarstva, a politički cilj im je bio da se pomogne hrišćanima da se oslobode osmanske vlasti, osmanskog ugnjetavanja i barbarstva. Nedovoljno se vjerovalo u sposobnost i želju dominantnih struktura u Osmanskom carstvu da reformiraju državu i postignu društvo jednakosti i slobode, što su bili ideali zagovornika liberalne ideje u britanskom javnom prostoru, koji su na pitanju jednakosti ljudi dokazivali da je moguće voditi vanjsku politiku onako kako je to 'pravedno i ispravno'. Znači, da se, bar u javno proklamiranim ciljevima državne politike bar donekle potisnu beskompromisni imperijalni motivi. Ali ipak su čak i najpoznatiji liberali, kao što je bio na primjer W. Gladstone koji je koristio navode putopisaca o Bosni u svojoj politici, priču o vođenju politike onako kako je to 'pravedno i ispravno' i koji su u javnosti zagovarali stavljanje humanih ideja ispred imperijalnih, pokušavali dokazati da je moguće spojiti imperijalne (nacionalne) i humane interese. Smatrali su da je politika podrške hrišćanima u Osmanskom carstvu istovremeno britanski imperijalni interes i da se mora ulagati u progresivno i napredno, a ne u neke imperije koje su postojale i zadržavale se na principima nekog prošlog vremena i surovog imperijalizma koji je svoje ciljeve ostvarivao nauštrb blagostanja naroda. Naravno, radi uravravnoteženijeg pogleda na njihovu politiku treba istaći da ti isti liberali nisu baš vodili računa o pravima Iraca u Velikoj Britaniji, slično slavenofilima u Rusiji koji se nisu brinuli o pravima seljaka u Rusiji dok su istovremeno s pravom kritizirali loš položaj hrišćanskih seljaka u Osmanskom carstvu. Sve je to bilo posljedica činjenice da je Osmansko carstvo bilo najslabije unutar kruga moćnih država, čime je bilo plodno tlo za vježbanje primjene novih humanijih ideja, koje su bile pozitivne i progresivne, ali su istovremeno imale svoja ograničenja i bile su partikulirane kroz principe hrišćanske solidarnosti i hrišćanskog humanizma. Bili su dio modela Saidovog orijentalizma – predstavnici britanske javnosti, među njima i putopisci koji su pisali o Bosni i njenom stanovništvu, ubijedili su sebe da su oni baš ti koji trebaju da sude o tome šta je civilizirano, šta je napredno a šta ne. Naravno ne isključujemo mogućnost da su u velikoj mjeri bili upravu, ako pogledamo stvarne odnose među ljudima i stvarna prava koja su imali stanovnici tih država. Ujednom, njihovo poznavanje i predstavljanje Bosne je u osnovi bilo opterećeno njihovom polaznom pozicijom i političkom ideologijom.

HK: Ti jako dobro pratiš s jedne strane razumijevanje Bosne i odnosa u Bosni u krugu britanskih liberala, i s druge strane poglede o tome britanskih konzervativaca. To je jako važno u tvojim knjigama. Ti pišeš i o tome kako Bitanci govore o identitetu stanovništva u Bosni, o hrišćanskoj solidarnosti. Šta je za njih primarno kada govore o identitetu stanovništva u BiH? Je li to vjerski identitet? Oni stanovnike u Bosni ponekad nazivaju Bosancima, Bošnjacima, nekad Turcima, nekad muslimanima. Šta takvo nominiranja stanovništva Bosne i Hercegovine znači?

ER: U cjelini ova knjiga relativizira stvari. Nema apsolutnih zaključaka. Govorim o slikama, narativima i diskursima. Nastojao sam pobjeći od strogog zaključivanja. Uzorak koji sam ispitivao je relativno mali, kao što je i inače dostupan uzorak za historičare mali, ako pogledate cijelinu tragova koji su ostavljeni iza historijskih događaja i procesa. Inače, 19. stoljeće je ostavilo različite perspektive događaja. Moje knjige su svojevrsno bacanja rukavice u lice naslijeđenoj historiografiji koja je počivala na vjerovanju u dosezanje historijske istine. Pojasniću na jednom primjeru: moje knjige i radovi u naslovima uvijek imaju britansku perspektivu, ne isključivo za to jer sam ja orijentiran većinom na britansku građu, nego s ciljem da pokažem da su griješili neki koji su ranije koristili samo izvore jedne provenijencije (sigurno ne sve postojeće izvore), a izvodili apsolutne zaključke u skladu sa poželjnom slikom prošlosti. U mojoj knjizi Dvije Bosne negdje stoji da ja u analiziranom narativu mogu reći šta stanovnici Bosne i Hercegovine sve jesu, a ne šta jedino jesu. To je uvijek trenutna slika stanja identiteta stanovništva BiH, a to uvijek zavisi od orijentira i drugog aktera para s kim se upoređuje određena grupa stanovništva. Identitet stanovništva su britanski kreatori narativa o Bosni vezali s onim šta žele postići s Bosnom u budućnosti. Konzul Holmes, koji je tu bio 17 godina i bio važna figura unutar britanskog konzularnog i diplomatskog servisa, izgradio je priču da je Bosna Osmanska pokrajina, ali da stanovnici Bosne imaju svoju specifičnost i svoj jezik: oni nisu Turci, nisu Srbi, nisu Hrvati, oni su nekako po njemu primarno Bosanci i Bošnjaci, s tim da nominaciju Bošnjaci koristi u dvije varijante. Jedna je šira, općebosanska, a druga je vezana za bošnjačko muslimanski dio bosanskohercegovačkog stanovništva. Pored toga, još naglašenije, u cjelini se kod njega vidi podjela bh stanovništva na muslimane i hrišćane. Kod Holmesa je zanimljiva teza o bošnjaštvu i o Bošnjacima. Kod njega bošnjaštvo nije regionalni identitet nego narodnosni. Kao argumentaciju sam u knjizi naveo njegovo nominiranje bosanskohercegovačke jevrejske i romske zajednice, koje istina imaju naglašene specifičnosti, a za koje Holmes nikad ne kaže da su Bošnjaci. Za njega su Bošnjaci Slaveni koji žive u Bosni.
Ni za koga od Britanaca nema dileme (bilo da su u pitanju konzuli ili putopisci) da su svi stanovnici Bosne Slaveni. U zavisnosti od političke opcije koja je namijenjena za Bosnu, imamo varijacije u pogledu na primarne identitete stanovništva zemlje. Iako, naprimjer, Evans i Mis Irby pripadaju jednoj političkoj i narativnoj grupi i njih dvoje donekle različito gledaju na identitet stanovništva Bosne. Kod njih se vidi različit pogled na način izgradnje posebne političke autonomije i subjektiviteta BiH u budućnosti. Evans insistira na bošnjaštvu, stanovnike Bosne koji su pravoslavci ne vidi kao Srbe, za razliku od hrišćanskih stanovnika Novopazarskog Sandžaka koji su historijski vezani za Srbiju, koji u putopisnom narativu jesu Srbi. To se vidi i u narativu Mis Mekenzi. Kod Mis Irbi, u skladu sa njenom političkom idejom stvaranja velike srpske države i vezivanja bosanskog pravoslavnog stanovništvo za Srbiju, u predstavljanu identiteta bosanskohercegovačkog stanovništva dominira srpski nacionalni identitet. Ipak i kod nje se vidi nepovjerenje u kulturno nasljeđe Istoka (čak i kad su u pitanju bosanski hrišćani) pa smatra da u prvoj fazi oni ne mogu samostalno graditi politički identitet u BiH na zapadnim principima slobode i jednakosti. Miss Irby je koketirala sa idejom austrougarske okupacije kao neke prelazne faze civiliziranja stanovnika Bosne i Hercegovine. U cjelini, kada želimo odgovoriti na pitanje identiteta stanovništva problem je sa izvorima jer oni često direktno ne odgovaraju na pitanje koje im mi postavljamo i time postoji mogućnost različitog čitanja i zaključaka na osnovu istih izvora. Ja sam primarnim izvorima (kako su se ranije karakterizirali) - konzularnim izvještajima - pristupao samo kao vrsti teksta koji analiziramo. U pokušaju dosezanja do britanskog viđenja identiteta stanovništva Bosne i Hercegovine analizirao sam i kontekst u kojem britanski narativi o Bosni nastaju. Moje bavljenje britanskom politikom i odnosima Bosne i Velike Britanije, kao i odnosima među velikim silama, mi je pomoglo da razumijem kontekst i lakše doprem do britanskih razumijevanja identiteta stanovništva u BiH. U knjizi su predstavljene široke varijacije identiteta stanovništva Bosne. Holmes govori o Slavenima, pa ih dijeli na hrišćane i muslimane, a u izvanbosanskim relacijama je dominantna odrednica Bošnjak. On ponekad prenaglašeno ističe da uopće nema srpskog identiteta među pravoslavnim hrišćanima u Bosni, pa čak ni kada kada taj identitet u Bosni i Hercegovini jača u jeku spojene borbe srpskih kneževina i ustanika u Bosni protiv osmanske muslimanske vlasti. On je za tu grupu domaćeg stanovništva uvijek koristio nazive pravoslavci i hrišćani. Istovremeno, kod Mis Irbi je tu prisutno insitiranje da se radi o Srbima. Istovremeno se kod Evansa vidi pokušaj da bosanskohercegovačko stanovništvo predstavi kao dosta homogenu zajednicu sa zajedničkom perspektivom, pa je on muslimanima, zbog njihovog iskustva, čak namijenio posebnu pozitivnu ulogu u stvaranju političke posebnosti (slično kao što je to Benjamin Kalaj radio kasnije). Ako gledamo u cijelini, svi analizirani britanski kreatori narativa o identitetu stanovništva Bosne i Hercegovine su bili dio zapadnog pogleda na Osmansko carstvo i vide dominantnu podjelu stanovništva na hrišćane i muslimane. To nas vodi na moju dilemu iz uvoda knjige, da li su opisivani stanovnici Bosne i Hercegovine iz aktuelnog političkog trenutka zakonske jednakosti stanovništva (kada tekstovi konzula i putopisaca nastaju normativno je u pravima izjednačeno svo stanovništvo Osmanskog carstva), ili su tu reproducirani naslijeđeni narativi o stanovništvu i predreformskim društvenim odnosima kada hrišćani u Osmanskom carstvu nisu imali jednaka prava kao muslimani. Izgleda da je, bez obzira na provedene reforme u Osmanskom carstvu, u britanski javni prostor, posebno u putopisnom narativu, ušla slika starog osmansko-bosanskog društva nejednakosti. Ili u najboljem slučaju povremene tolerancije. Za razumijevanje političkih i društvenih promjena u Bosni u 19. stoljeću podsjetio bih nas na tezu koju je iznio kolega Robert Donia, da temeljne promjene u Bosni u približavanju zapadnim vrijednosnim konceptima (pa i političkim i društveno-ekonomskim konceptima) ne počinju sa 1878. godinom, nego 1851., kada su ukinute spahije (simbol timarsko-spahijskog sistema) i uveden novi način privređivanja i slobodna trgovina u vanagrarnoj djelatnosti.
U cjelini sam u knjizi nastojao da budem oprezan u zaključcima o pitanju identiteta stanovništva, a čitaoci će procijeniti koliko sam u tome uspio. Nisam bio opterećen time kako će me neko čitati. Kao i uvijek, i u ovoj knjizi će čitaoci naći nešto što im odgovara ili neodgovara. Zanimljivo je i iz današnje perspektive čitati o pitanju nacionalnog identiteta i uopće kolektivnog identiteta. Mi u Bosni i Hercegovini smo često u političkim krizama koje usmjeravaju interes na kolektivne identitete koji nose sa sobom i religijsku svetost i nužnost opredjeljivanja: pripadanje i nepripadanje određenoj zajednici. U tom smislu ova knjiga može pripomoći da vidimo koliko je pitanje identiteta i percepcije identiteta slojevito. Na primjeru ljudi (kreatora narativa) koji dolaze iz istog konteksta, svi su živjeli u vremenu izrastanja unutarhrišćanske solidarnosti i vjere u vlastitu kulturnu nadmoć, a različito vide identitet stanovništva Bosne i Hercegovine pokazujem tu slojevitost. Naravno, ovdje treba upozoriti da su često njihovi „informatori“ različiti. Naprimjer, Mis Irbi se više druži sa ljudima iz pravoslavne zajednice i dobija informacije od njih, a Holmes je bliži Osmanskom carstvu i muslimanima i njihovom narativu o stanju u Bosni. Njegovi politički protivnici i kasnija literatura su ga prozvali turkofilom.

HK: U knjigama govoriš o slikama. Mi danas kad govorimo o Bosni imamo dvije slike i dva narativa o životu ljudi i međusobnim odnosima. Kako britanski konzuli, a kako putopisci predstavljaju međusobni život tadašnjih stanovnika? Je li to stalno konfrotacija ili se naglašava suživot?

ER: Na probranim primjerima se krećemo od jedne do druge krajnosti. Kod konzula Holmesa predstavljeno stanje je šaroliko, mjestimično ističe netoleranciju prema hrišćanima i njihovu nejednakost, ali u cjelini dominira slika suživota. U knjizi sam naveo nekoliko primjera koji su konzula oduševili. Izdvajam slučaj kada su prilikom požara u latinskoj četvrti u Sarajevu tamošnjim hrišćanima prvu pomoć pružili njihove muslimanske komšije. Konzul navodi i neke negativne primjere dominacije muslimana nad nemuslimanima i iskazivanom osjećaju njihove nadmoći, koja je proistekla iz činjenice da su neki bosanski muslimani postali dio osmanske vladajuće elite i da dijele vjeru s gospodarom zemlje. To se posebno vidi za vrijeme ustanka, koji je svakako vrijeme netrpeljivosti i nasilja.
Kod Mis Irbi dominira slika netolerancije i nasilja. U drugom izdanju zajedničkog putopisa s Mis Mekenzi (1877) - to je ustaničko vrijeme kada se ona druži sa ustanicima - nasilje je vidljivo na svim stranama, ali kod nje dominira slika nasilja osmanskih vlasti i domaćih muslimana nad bosanskohercegovačkim hrišćanima. Istovremeno, Evansov narativ o međusobnim odnosima i ugnjetavanju hrišćana podsjeća na jugoslavenski komunistički narativ o Bošnjacima muslimanima osmanskog razdoblja, kada se „turska krivica“ reducirala na begovski vladajući sloj. To reduciranje je Evansu bilo potrebno kako bi se očuvao svebosanski zajednički supstrat neophodan za izgradnju homogene zajednica na liberalnim idejama.
Ja sam mis Mekenzi u nekim mojim ranijim tekstovima možda olako stavio u grupu onih koji su a priori negativni prema Osmanskom carstvu i prema muslimanima, ali detaljnija analiza njenog narativa je pokazala multiperspektivnost njenog diskursa. Ona navodi i pozitivne i negativne slučajeve u odnosima muslimana i hrišćana, pa i različita viđenja tih odnosa.
Pomenuću i da je u nekim prevodima putopisa, u pogledu predstavljanja identiteta stanovništva, bilo prilagođavanja vremenu u kojem su prevodi objavljivani, pa sam se zbog toga držao izvornih tekstova na engleskom jeziku. Iako drugačije nominiranje opisivanog stanovništva od izvornog kod prevoditelja nije moralo biti zlonamjerno, ono me je moglo uvući u zamku prihvatanja (predstavljanja) poželjnog identiteta bh stanovništva u prošlom vremenu.
U cjelini, kada govorimo o međusobnim odnosima u Bosni i Hercegovini slika je šarolika. Kada je ustanak počeo 1875. počinju da dominiraju slike podjele koje su i očekivane jer je ustanak pravoslavnog stanovništva podignut protiv osmanske vlasti ali i domaćeg muslimanskog vladajućeg sloja pa i svih domaćih muslimana. Za ustanike su simboli osmanske vlasti protiv kojih se bore i koje ruše i pale bili sve ono što je „tursko“, najvidljivije kule i odžaci domaćih muslimana.

HK: U obje knjige opširno raspravljaš o narativu nabijanja na kolac i to je tema koja je prisutna ne samo u našoj historiografiji nego i u literaturi. O čemu se tu radi? Kako je taj narativ nabijanja na kolac nastao i kako se širio? Šta je zapravo u osnovi tog narativa nabijanja na kolac?

ER: To je zanimljivo pitanje. Poznato je svima koji čitaju kako se raširio narativ o nabijanju hrišćana na kolac i koliko je bio poznat izvan historiografije. Pri tome čitaoci često pjesničku slobodu književnosti nisu razumjeli kao takvu već su navođeno u književnim djelima razumjeli kao fakt. U svojim radovima i knjigama spominjem narativ o nabijanju na kolac kao veoma važan segment antiturskih narativa i anriturskog kursa u Velikoj Britaniji. Stavio sam taj narativ u kontekst jačanja antiturskog narativa u britanskom javnom prostoru, koji je usko povezan sa zločinama turskih poluregularnih jedinica i domaćih bugarskih muslimana nad bugarskim hrišćanima 1876. godine, kada je pobijeno dvanaest i po hiljada ljudi, među njima i djece i staraca. Taj strašni zločin u Bugarskoj je poslužio Gladstoneu i drugim zagovornicima promjene vlasti na Balkanu kao dokaz da se Osmansko carstvo ne može promijeniti, da zločini u Bugarskoj nisu izolovan slučaj nego da je to paradigma i način vladanja Turaka. Sam čin nabijanja na kolac je korišten kao simbol najbarbarskije prirode – čovjek umoren na taj način doživljava najtežu smrt, umire do dva dana u agoniji. Smatralo se da oni koji to mogu raditi nemaju nikakve perspektive da se civiliziraju. Ja sam fokusirano pratio kako su se navodi o nabijanju na kolac predstavljali u britanskom javnom prostoru. Iako je teško bilo dokazati istinitost tih navoda, često se prihvatalo da je normalno da se to dešava u Osmanskom carstvu i Bosni i da se to dešava na više mjesta te da je bilo svjedoka koji su to vidjeli (negdje uz obalu rijeke Save, u blizini austrijske granice). U knjizi ne utvrđujem da li je bilo slučajeva takvog strašnog ubijanja ljudi, već sam se bavio političkom funkcijom tog narativa. Svi moji akteri (pisci tekstova koje sam analizirao) suštinski drže svoje pozicije, oni koji su govorili o nasilju kao dominantnom ponašanju jedva su dočekali da koriste ovaj narativ za dalju stigmatizaciju Turaka. Ja u svojim tekstovima ne pišem ni o Turcima kao milosrdnim blagim ratnicima i načinu vladanja koji je bio u skladu sa humanim principima slobode i jednakosti, ali ipak govorimo o pravnoj državi koja je imala svoje pravne norme, manje ili više poštivane. U vezi s narativom o nabijanju na kolac važno je istaći koliko su tvorci tog narativa insistirali da takve strašne zločine ne čine samo predstavnici osmanske vlasti nego i domaći muslimani.

HK: Hvala Edine, bio je ugodan razgovor. Koliko god ti bio skroman, tvoj doprinos dekonstrukciji ovog mita o nabijanju na kolac i ta priča koju si pokazao u svojim knjigama, na koji se način istraživalo i kako su to pojedinci zaključivali da je riječ o nabijanju na kolac, a očito je bila riječ nečemu sasvim drugom. U tim knjigama si jako doprinio razbijanju tih mitova i ja se nadam da ćeš u nastavku svojih istraživanja raditi na način kao i do sada, vrlo odgovorno i precizno. Ja se nadam da ćemo u narednom razdoblju čitati i tvoje nove knjige i nastaviti se družiti i na History Festu. Hvala za razgovor.

ER: Hvala, i meni je razgovor bio ugodan. Zadovoljan sam da je neko razumio u potpunosti ono što sam u svojim tekstovima htio pokazati, kroz dekonstrukciju ne samo tadašnjih narativa nego i historiografskih pristupa. Hvala još jednom.

Razgovor pogledajte i na linku.