Razgovor s Enesom Omerovićem

Husnija Kamberović (HK): Dobar dan svima koji prate History Fest. Pozdravljamo kolegu Enesa Omerovića.

Enes Omerović (EO): Pozdrav, profesore, i hvala na pozivu.

HK: Enes Omerović je naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu. Bavi se historijom Bosne i Hercegovine u razdoblju između dva svjetska rata. Objavio je dvije knjige. Prva je o političkom nasilju neposredno nakon Prvog svjetskog rata, a druga o nacionalnim manjinama u BiH od 1918. do 1941. godine. Općenito, čini mi se da su manjine u Bosni i Hercegovini, ne samo nacionalne, potisnute na marginu i to ne samo iz savremenog diskursa nego i iz nauke. Danas stalno govorimo o konstitutivnim narodima, a Enes Omerović u toj atmosferi piše knjigu o nacionalnim manjinama. Jesmo li doista imali tako veliki broj nacionalnih manjina u bosanskohercegovačkoj historiji?

EO: Da, jesmo. O tome nam govori i ova najnovija zakonska regulativa. U Zakonu o zaštiti nacionalnih manjina imenom i prezimenom je nabrojano 17 priznatih manjina koje žive u BiH. Otad postoji bosanskohercegovačko društvo – postoje i manjine u njemu. Međutim, upravo u toj priči o konstitutivnim narodima često zaboravimo da je naše društvo bilo i još jestepuno bogatije. Bosanskohercegovački demografski mozaik je puno šareniji od onoga što se predstavlja i danas u javnosti. Tu prisutnost nacionalnih manjina, onih koje su danas priznate kao takve, u tragovima možemo pronaći još od srednjeg vijeka. Ali, kada govorimo o kontinuiranom životu na ovom prostoru, možemo govoriti o prisustvu pojedinih manjina od sredine 16. stoljeća, kada na ove prostore dolaze Jevreji i Romi, odnosno kada su arhivski izvori potvrdili njihovo postojanje. Tokom osmanske uprave na ovim prostorima, na teritoriju BiH je doseljeno u nešto manjem broju cincarsko, albansko, tursko i karavlaško stanovništvo. Najveći broj manjina koje danas žive u BiH potječe iz perioda kada Austro-Ugarska okupira ove prostorei kada se praktično nekoliko desetina hiljada stranaca iz svih dijelova Monarhije, ali i drugih dijelova Evrope, slijevaju prema Bosni. Tada se u BiH naselilo nekoliko desetina hiljada Nijemaca, Mađara, Poljaka, Slovaka, Slovenaca, Jevreja aškenaza, Čeha itd. A u manjoj ili većoj mjeri bili su prisutni oni narodi koji će raspadom Jugoslavije postati nacionalne manjine. Bilo je nešto Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca. Nakon Prvog svjetskog rata dolazi i nekoliko hiljada Rusa. Ono što je važno reći je da su manjine uvijek bile ono što im i ime kaže – bile su manjine. Godine 1910, kada imamo posljednje podatke iz austrougarskog perioda, kada je njihov broj bio na vrhuncu, činili su jedva 4 posto stanovništva, odnosno približno 75 hiljada stanovnika. U kasnijem periodu, taj broj se smanjuje. Nakon 1918. godine dio pripadnika manjina se iselio iz BiH, ali veliki broj njih i dalje ostaje. U principu, manjine u periodu između dva svjetska rata, bar što se tiče demografije, u defanzivi su. Njihov broj je stagnirao, nekoliko hiljada koji su Bosnu i Hercegovinu napustili 1918. godine utjecao je na tu demografsku strukturu na način da su manjine u međuratnom periodu, i njihovo učešće u ukupnom stanovništvu BiH, pale na 3 procenta. Ali, i pored te činjenice da su manjine u BiH zaista bile manjine, nisu bile nevidljive. Iza sebe su ostavljale dovoljno traga, i danas možemo govoriti o mnogim segmentima njihovog života.

HK: U knjizi detaljno govoriš o broju različitih manjina, njihovoj kulturi, rasporedu itd. Maloprije si također kazao kako su one doista bile manjine u stvarnom životu, ne samo po nazivu. Ali, ponekad neke manjine znaju igrati važnu ulogu u društvu. Ako je demografska manjina, to ne znači nužno da predstavlja manjinu u svakom drugom pogledu – kad je u pitanju status, pozicija ili uloga u društvu. Šta su pokazala tvoja istraživanja: koliko su nacionalne manjine uopće bile prisutne u političkom životu u BiH između dva rata, a koliko u ekonomskom životu? Da li ih se išta pitalo?

EO: Manjina kao i svaka manjina, ima prvi problem sa brojnošću. U bosanskohercegovačkim okvirima, kada je u pitanju učešće u političkom životu, manjine su bile gotovo nevidljive. Postojala su realna ograničenja koja nisu omogućavala da budu relevantan politički faktor. Kada uporedimo ove statističke podatke iz BiH sa cjelokupnom Jugoslavijom, u BiH manjine čine 3 posto stanovništva. U istom periodu u Jugoslaviji čine 15 posto. Čak i sa takvim procentualnim učešćem, manjine u Kraljevini SHS (i Jugoslaviji) nikada nisu uspjele kapitalizirati tu svoju brojnost. Tako ne čudi što su u BiH manjine bile skoro nevidljive u političkom životu. Jedini poligon na kojem su manjine mogle sudjelovati u političkom životu bio je najniži nivo vlasti, u općinama. U tom vremenu, moramo napomenuti, ni izbliza nije riječ o općinama u današnjem smislu riječi. Godine 1921. bilo je 2.267 općina. Krajem 1920-ih godina je smanjeno na 481. One su bile teritorijalno mnogo manje. Njihove ingerencije su bile male, svodile su se na komunalna pitanja, a dodatni problem je bio što je bilo vrlo malo, svega 111 organiziranih općina. Gradskih općina je bilo malo. Većinom su tim općinama upravljali seoski knezovi, muhtari. Prostora za djelovanje manjina je bilo vrlo malo. Dodatni problem je činjenica da u BiH do 1928. godine nisu održavani općinski izbori, nego su općinska vijeća postavljana od viših nivoa vlasti i obično su odražavali tadašnju strukturu na višim nivoima vlasti. Dešavalo se da u pojedinim općinskim vijećima ima i pripadnika manjina, ali najčešće nisu istupali kao zaštitnici manjinskih prava i postavljani su kao predstavnici određene političke zajednice. U BiH nikada nije došlo do okupljanja manjina u određene političke organizacije. Izuzetak su općinski izbori iz 1928, kada su u Sarajevu bile istaknute dvije jevrejske liste. Sarajevo je grad u kojem je živio najveći broj Jevreja u BiH, činili su značajan procenat stanovništva i računalo se da se na samostalan način može postići politički uspjeh. Na tim izborima se to pokazalo. Međutim, i to učešće jevrejskih lista na izborima postaje obesmišljeno, zbog poznatih događaja nakon 1929. godine i ukidanja nekih osnovnih demokratskih načela, između ostalog i učešća na izborima.

HK: Zbog uvođenja diktature.

EO: Da. S druge strane, učešće manjina u privrednom i ekonomskom životu BiH bilo je veće nego što je očekivano. To možemo posmatrati kroz život u ruralnim sredinama i u gradskim centrima. Na različite načine su manjinske zajednice utjecale na okolno domicilno stanovništvo. Manjine koje su kolonizirane u sela po Bosanskoj krajini, oko Banje Luke, Dervente, Gradiške i Prnjavora, do Bijeljine, oko Zvornika. Uglavnom su to bili Nijemci, Poljaci, pripadnici drugih manjina koji su bili na većem stupnju privrednog razvoja od domicilnog stanovništva. Ne treba sporiti činjenicu da je to stanovništvo naseljavano na određeno područje i iz političkih razloga, da bi se razrijedilo stanovništvo koje nije bilo lojalno, ali je nesporno da su vrlo važan faktor bili i njihov privredni uticaj na domaće stanovništvo. Imanja kolonista, prije svega njemačkih kolonista, bila su ogledna imanja za okolno stanovništvo. U Bosni dolaze i nove privredne kulture, novi alati i mašine, nove navike. Manjinska imanja su tokom austrougarskog perioda, i kasnije u međuratnom razdoblju, bila ogledna imanja, sa kojih je domicilno stanovništvo moglo mnogo toga naučiti. U gradskim centrima i industrijskim mjestima učešće manjina u pojedinim zanimanjima je bilo procentualno veće, pogotovo npr. jevrejskog stanovništva u trgovini. To je posebno vidljivo u industrijskim centrima, npr. Zavidovićima, ili gradskim sredinama, npr. u Derventi. Naravno, Sarajevo je bio i tada svijet za sebe, u kojem je učešće posebno jevrejskog stanovništva, ali i drugih manjina, u privrednom životu bilo veliko. U gradskim sredinama se utjecaj manjinskog stanovništva vidi kroz njihovo učešće u kulturnom životu. Mislim na djelovanje kroz različita manjinska udruženja, i u seoskim i u gradskim sredinama. Veliki uticaj su ostvarivali i kroz udruženja koja nisu nosila nacionalni karakter. Razvoj pojedinih segmenata kulture u BiH je nezamisliv bez pripadnika manjina. Danas kada govorimo o razvoju muzike u BiH, to ne možemo zamisliti bez Čeha. Razvoj arhitekture također. Manjine u bosanskohercegovačkom društvu, i pored toga što su malobrojne i teritorijalno rasute, ostvarivale su mnogo veći utjecaj nego što je to njihova procentualna zastupljenost u društvu zahtijevala.

HK: To je iskustvo koje možemo izvući iz tog vremena. U knjizi opširno pišeš o udruženjima pripadnika raznih nacionalnih manjina, ali raspravljaš i o njihovoj vjerskoj organiziranosti. Kako su se manjine organizirale u vjerskom smislu? Je li bilo razlika u odnosu na druge nacionalne zajednice iste vjerske pripadnosti?

EO: To je bilo posebno izazovno pitanje, jer je u bosanskohercegovački etnički i religijski mozaik, koji čine, današnjim rječnikom, konstitutivni narodi, uklopljeno i nekoliko drugih etničkih i religijskih zajednica. Pored tradicionalnih vjerskih zajednica koje su postojale, sa manjinama su došle i neke druge, a upravo su vjerske zajednice vrlo bitan segment u očuvanju nacionalnog identiteta kod pripadnika manjina. Koliko je neka od vjerskih zajednica uspjela koristiti postojeću hijerarhiju vjerske zajednice, zavisilo je od mnogo faktora. Jedan faktor je bio da li su oni bili pripadnici iste vjerske zajednice kao i današnji konstitutivni narodi. Pripadnici romske nacionalne manjine, albanske i turske, bili su potpuno nevidljivi unutar Islamske vjerske zajednice i kroz njeno djelovanje. Vrlo rijetko se mogu pronaći podaci koji tretiraju pitanje romske manjine, ali ne u smislu da se kroz djelovanje Islamske vjerske zajednice njeguje i čuva njihova posebnost. Najčešće je dolazilo do buđenja u Islamskoj zajednici kada bi se među romskom populacijom pojavili misionari drugih vjerskih zajednica. Kroz određeno preventivno djelovanje posvećivala se pažnja manjinama. Kada je u pitanju Rimokatolička crkva, činjenica je da je svaka vjerska zajednica mogla poslužiti pripadnicima manjina i kao duhovno, ali i kao nacionalno uporište. Primjer je Rimokatolička crkva. Unutar Bosne i Hercegovine je između 5 i 6 posto katolika činilo manjinsko stanovništvo. U tom kontekstu manjine su bili Nijemci, Poljaci, Italijani i Česi. Svaka od tih nacionalnih manjina drugačije se snašla u onoj hijerarhiji koja je postojala već od ranije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kako su se snašli, zavisilo je od mnogo faktora, od samog stava unutar zajednice prema Katoličkoj crkvi i od nekih vanjskih faktora. Odnos Rimokatoličke crkve, koja je u Bosni i Hercegovini u principu hrvatska nacionalna crkva, prema manjinama se može vidjeti kroz različit odnos prema različitim manjinama. U povoljnijem položaju su Nijemci katolici, zahvaljujući činjenici da je od 1869. u Bosni i Hercegovini postojao Samostan „Marija Zvijezda“ kod Banje Luke, koji je imao ogromnu ulogu u okupljanju katoličkog stanovništva na tom prostoru. Taj trapistički samostan, uz ženski samostan, predstavljao je duhovno uporište za Nijemce katolike, ali isto tako i nacionalno uporište, jer su u župama u kojima su Nijemci većina, a to je vrlo važna stvar, uspijevali osigurati propovijed na njemačkom jeziku. Pored duhovnog uporišta nevjerovatan je uticaj u ekonomskom smislu spomenutog trapističkog samostana na Nijemce katolike, ali i druge katolike na tom prostoru. Nešto drugačiji je odnos prema Poljacima i odnos Poljaka prema Katoličkoj crkvi. Iako su Poljaci bili najbrojnija katolička manjina, nikada nisu bili zadovoljni svojim statusom unutar hijerarhije. Istina je da je za Poljake katolike formirano sedam župa u okolini Banje Luke i Prnjavora, u kojima su živjeli isključivo Poljaci. Činjenica je i da je za 40-50 godina života na tom prostoru svega desetak svećenika koji su govorili poljskim jezikom djelovalo među njima. Unutar Katoličke crkve činilo se sve da se broj poljskih svećenika smanji, da ne bude veliki i česti su slučajevi loših odnosa između svećenika koji vodi određenu župu i lokalnog stanovništva. Italijani koji su bili malobrojniji od Nijemaca i Poljaka imali su jednu župu za sebe i propovijed na italijanskom jeziku, dok na češkom nije bilo takvih slučajeva. U nešto povoljnijem položaju su manjinske zajednice koje su pripadale vjerskim zajednicama u kojima nije bilo većinskog stanovništva. Govorim o Rusinima/Ukrajincima, o jevrejskoj vjerskoj zajednici i o protestantskim crkvama, evangelističkoj, odnosno Luteranima. One su uspijevale dati pripadnicima tih manjina ono što im nedostaje. Uspijevale su im osigurati ono što je bitno za očuvanje manjinskog identiteta, propovijed na maternjem jeziku. Nisu bili pošteđeni uplitanja sa strane i pokušaja da ih se stavi pod kontrolu. To vidimo kroz djelovanje Grkokatoličke crkve, koja je djelovala u strukturi Rimokatoličke crkve i centar je bio u Križevcima, a jedno vrijeme u samoj Bosni i Hercegovini. Za grkokatolike je organizovano nekoliko župa, osigurani su svećenici koji su govorili ukrajinskim jezikom, ali već 1920-ih godina počinje propaganda koju je vodila i finansirala Srpska pravoslavna crkva. Uloženo je dosta novca da se među grkokatolike dovedu pravoslavni svećenici ukrajinskog jezika, koji bi dio ili sve Ukrajince, odnosno Rusine „vratili“ u Pravoslavnu crkvu. Na početku je tu bilo i uspjeha, ali sve se završilo formiranjem triju manjih župa, koje su okupljale pravoslavno stanovništvo, među kojima su djelovali parosi na ukrajinskom, odnosno rusinskom jeziku. Broj pravoslavaca među Ukrajincima nije bio veći od 1000. Napetost je 1920-ih godina splasnula, iako nije splasnula želja unutar Pravoslavne crkve da se što više Ukrajinaca „vrati“ u pravoslavlje.
Kad smo već kod toga, spomenut ću i činjenicu da je nakon 1918. godine i dolaska nekoliko hiljada Rusa kao izbjeglica, u Bosni i Hercegovini počela djelovati Ruska pravoslavna zagranična crkva, koja je bila u odličnim odnosima sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ona je osiguravala sve ono što je trebalo za normalno funkcioniranje. Bilo je i problema, kao i u svakim odnosima, ali podataka o djelovanju Ruske pravoslavne crkve u BiH je vrlo malo. Bila je organizirana jedna parohija u BiH, nije bilo građenja hramova. Malo je podataka zato što je riječ o stanovništvu koje se rijetko zadržavalo duže na jednom prostoru.
Od vjerskih zajednica treba spomenuti još i Jevrejsku zajednicu, koja djeluje od dolaska Jevreja u 16. stoljeću. Imali su jednostavnu organizaciju: postojale su jevrejske općine, formiran je Savez vjeroispovijednih općina Jugoslavije. Radom općine obuhvaćeni su svi Jevreji u Bosni i Hercegovini. To je vjerska zajednica koja nije imala prevelikih turbulencija u radu, mirno i uz nadzor i manje uplitanje države funkcionirala je kroz međuratni period. Nešto slično je i sa Evangeličkom crkvom, koja je uglavnom okupljala njemačko stanovništvo, nekoliko desetina Slovaka i Mađara. Imala je jednostavnu organizaciju, sa općinama u čijem su djelovanju aktivno sudjelovali, za razliku od drugih vjerskih zajednica, osim jevrejske, i sami stanovnici. Kada je u pitanju vjerski život i djelovanje kroz vjerske hijerarhije, vidimo da su postojale ogromne razlike između pojedinih vjerskih zajednica. Ogromne su razlike i između pojedinih etničkih zajednica, npr. kod Nijemaca, koji su obuhvaćeni i kroz hijerarhiju Rimokatoličke crkve i Evangeličke luteranske crkve u Bosni i Hercegovini. Mnogo toga je zavisilo od samog stava i želje pripadnika manjina na koji način su se željeli organizirati unutar svake od tih vjerskih zajednica.

HK: Govorio si o prisutnosti i ulozi pripadnika vjerskih manjina u raznim segmentima društva i njihovom doprinosu općoj kulturi. Nije to samo pitanje razvijanja nacionalnog identiteta, jer ti spominješ muzičare itd., ali si spominjao i kao vrlo važan segment uticaja jezika i u okviru vjerskih zajednica, kako se njeguje nacionalna kultura kod pripadnika nacionalnih manjina i tako dalje. Jesu li imali svoje medije? Pisao si u knjizi o tome koliko su brojni mediji nacionalnih manjina. Šta su istraživanja pokazala?

EO: Možemo govoriti o štampi u tom periodu. To je jedan od vrlo važnih alata u rukama manjina, kojima se bore protiv asimilacije, za očuvanje vlastite nacionalne posebnosti, pored škole, udruženja i vjerskih zajednica. Kada je u pitanju BiH, slično učešću u političkom životu, puno je realnih ograničenja koja su sprečavala da manjine u BiH imaju razvijenu štampu i da koriste medije u svrhu očuvanja vlastite nacionalne posebnosti. Bilo je listova koji su izlazili na različitim jezicima. Bilo je listova koji su nastavili izlaziti nakon 1918. i stvaranja Kraljevine SHS na njemačkom jeziku, ali ugašeni su nakon nekoliko mjeseci. Nijedan od njih nije imao ulogu medija koji propagiraju manjinska prava. Bilo je primjera kod Čeha, Rusa i Ukrajinaca da u određenom trenutku izađe jedan ili dva broja određenih novina, ali su svi vrlo kratkog daha i kratkog dometa. Jedina manjina koja je imala taj alat u svojim rukama duže vrijeme bila je jevrejska. Kroz čitav međuratni period uvijek je izlazio najmanje jedan jevrejski list u BiH, a nekada i više. Većina je izlazila u Sarajevu. Bilo je takvih pokušaja i van Sarajeva, ali su brzo ugašeni. Specifično za jevrejsku štampu jeste da je izlazila na jeziku domicilnog stanovništva. Nije imala ulogu očuvanja maternjeg jezika. Jevreji sefardi na ovom prostoru živjeli su još od sredine 16. stoljeća i veliki broj se izjašnjavao da im je maternji jezik srpski ili hrvatski, po tadašnjoj terminologiji. Svi su u međusobnoj komunikaciji govorili ladino jezikom, jevrejskošpanskim, mađarskim ili njemačkim, zavisno od vlastite porodične historije. Da su i dalje koristili maternje jezike, vidi se kroz neke listove u kojima su objavljivani prilozi na nekom od jezika, odnosno na jevrejskošpanskom ili ladino. Uloga jevrejske štampe za jevrejsku manjinu u BiH je bila ogromna, ali čini mi se da je značaj te štampe danas puno veći za nas, pogotovo za istraživače. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je gotovo cjelokupna dokumentacija jevrejskih općina, udruženja kojih je bilo mnogo, tokom Drugog svjetskog rata stradala i nestala, i činjenicu da imamo očuvan svaki pojedinačni broj jevrejskih listova koji su izlazili u BiH u tom periodu, to pokazuje kakav značaj ta štampa danas za nas ima. U to vrijeme je bila prozor u svijet Jevreja u BiH za domaće ljude, jer su mogli čitati na svom jeziku nešto o svojim komšijama. Za nas danas koji se bavimo manjinskim pitanjima jevrejska štampa je izvor prvog reda. Arhivska građa o djelovanju i životu Jevreja je gotovo u potpunosti izgubljena.

HK: Ima tu prostora za neke kasnije razgovore, jer se u posljednje vrijeme baviš pitanjem štampe između dva svjetska rata, posebno jevrejskom štampom. Ostavit ćemo to za drugu priliku, kada završiš istraživanja. Razgovor bih završio još jednim pitanjem. Govorio si o manjinama i njihovom broju, o tome kako su i u demografskom i političkom smislu manjine. Neki su u tom privrednom i kulturnom smislu ipak nešto značili. Zanima me kakva je sudbina tih manjina? Ti svoje istraživanje završavaš sa 1941. godinom, što je onda osnova za neka druga istraživanja. Šta se dešava sa položajem nacionalnih manjina krajem razdoblja između dva svjetska rata i tokom Drugog svjetskog rata?

EO: Sudbina manjina je određena sa nekoliko talasa koji su manjine odnosili iz Bosne i bosanskohercegovačkog društva. Godine 1918. i 1919. jednim talasom iseljavanja dio njih je otišao. Nakon toga dolazi do stagnacije u njihovom broju. Kada je manjinska populacija, koliko god bila heterogena, uvjetno rečeno, demografski stala na noge, desila se 1941. godina i dolazi praktično do velike demografske defanzive, odnosno devastacije. Na samom početku 1941. godine strašnim progonima i zločinima bilo je izloženo jevrejsko i romsko stanovništvo. Skoro u potpunosti su nestale te zajednice tokom Drugog svjetskog rata, ali to nisu bile jedine manjinske zajednice koje su tada nestale. Godine 1943. planski je izvršeno iseljavanje njemačkog stanovništva, kojeg je bilo oko 20.000 u BiH. Zbog ratnih djelovanja i stradanja tog stanovništva Njemačka je u jednom većem i dosta manjih talasa skoro cjelokupno njemačko stanovništvo iselila iz BiH. Slična sudbina je zadesila i poljsku manjinu, koja je 1946. godine dogovorom između Jugoslavije i Poljske skoro u potpunosti iseljena u Poljsku. Više od 15.000 ljudi je iseljeno iz BiH. Kakvu je devastaciju Drugi svjetski rat ostavio na manjine u BiH, pokazuje činjenica da je 1948. godine na popisu stanovništva u BiH bilo svega oko 25.000 pripadnika manjina. Taj broj će se vremenom, u vrijeme Jugoslavije, povećavati. Njihov udio se povećava sa 1 posto 1948. godine skoro na 3,7 posto, koliko ih je bilo 1991. godine. Međutim, kada se malo podrobnije pogleda u te podatke, vidi se da većina od tih oko 120 hiljada ljudi iz 1991. godine, koji su svrstani u rubriku Ostali, ne odnosi se na tradicionalne manjine, nego je riječ o različitim regionalnim odrednicama i neopredijeljenim. Posljednju devastaciju manjinska populacija je doživjela sa zadnjim ratom. Često u prebrojavanju vlastitih žrtava zaboravimo pokušati prebrojati kako je rat utjecao na manjinsku populaciju. Velike probleme stvara nepostojanje i neprovođenje popisa stanovništva. Iz godine 2013. imamo kakve-takve podatke i kad pogledamo tu godinu, vidimo da je u BiH živjelo oko 130 hiljada pripadnika ostalih, i činili su 3,68 posto stanovništva. Međutim, unutar tih Ostalih, svega 0,70 posto, odnosno oko 25 hiljada predstavljaju tzv. tradicionalne manjine. Ukupno u BiH po etničko-nacionalnoj pripadnosti stanovnici su svrstani u 508 različitih rubrika – tri konstitutivna naroda i 505 manjina. Među njima je vrlo malo tradicionalnih manjina. Puno je više onih koji su se izjašnjavali kao „polutani“, „željovci“, „vanzemaljci“, „komunisti“ itd. Čini mi se da je većina njih time pokazala kome ne želi pripadati. To je bio neki vid otpora, ali na ovaj način praktično su zasjenili komponentu manjinskog društva. Niko ne spori pravo nekome da se osjeća na ovaj ili onaj način, ali neka zakonska rješenja koja su danas važeća u BiH, a tiču se manjina, zloupotrebljavaju se od jednog dijela stanovništva, koje se pokušava iz sebi znanih razloga prikazati nacionalnim manjinama i uzeti sebi određena prava na taj način. Mi jesmo multikulturno, multietničko i multikonfesionalno društvo. U BiH žive manjine i nikad nije bilo više zakonskih rješenja koja tretiraju pitanja manjina. Nikada se nije više pričalo o manjinama, a nikada manje manjina nije bilo u javnom životu. Manjine se guraju na marginu. Marginalizacija ili asimilacija je sudbina manjinskih zajednica. Živimo u vremenu kada se demokratičnost društva ogleda u odnosu prema manjinama.

HK: Uvijek su to naglašavali kao mjerilo demokratije – odnos prema manjinama.

EO: Padamo na tom ispitu, a svi mi u Bosni na određenom teritoriju predstavljamo manjinu. Čak i oni koji se smatraju konstitutivnim narodom.

HK: Hvala, Enese. Ja bih volio da ti svoja istraživanja nastaviš, jer je jako važno dovesti do kraja istraživanja koja će pokazati kako se nacionalne manjine prilagođavaju novim okolnostima, kao što si dobro komparirao manjine u austrougarsko doba i između dva svjetska rata. Moramo sačekati da dobijemo studiju koja će pokazati kako su se nacionalne manjine ponašale u doba socijalizma i kakav je njihov status danas. Voljeli bismo da imamo što više manjina, ali da se one ne osjećaju tako, nego kao ravnopravni pripadnici društva. Govorim općenito o manjinama, a ne samo o nacionalnim. U posljednje vrijeme manjinska politika ne svodi se samo na politiku nacionalnih manjina, nego je to šire pitanje raznih identiteta. Hvala ti na razgovoru i na knjizi koju si napisao. Čekat ćemo novu knjigu, a nadam se da razgovori neće morati čekati da se pojavi nova knjiga.

EO: Hvala na pozivu. U okviru Instituta za historiju realiziram projekat o jevrejskim udruženjima u BiH i to je nastavak onoga čime sam se bavio i nadam se da će rezultati tog rada biti gotovi za godinu ili dvije. Rezultati na drugoj platformi preko koje djelujem već su dijelom vidljivi kroz projekat „Historiografija i nacionalizam“ kroz UMHIS, a koji finansijski podržava Fondacija „Heinrich Böll“. Ti rezultati su već objavljeni. Želim iskoristiti priliku da spomenem Udruženje UMHIS i Fondaciju „Heinrich Böll“, koji nam omogućavaju da radimo ono što volimo.

HK: Hvala.

Razgovor pogledajte i na linku.