Potrebno je njegovati historiju kao kritičku znanost koja intervenira u javnim diskusijama

Husnija Kamberović (HK): Dobar dan. Danas razgovaramo sa profesorom Hannesom Granditsom sa Univerziteta Humboldt u Berlinu. Profesor Grandits se bavi historijom jugoistočne Evrope o čemu je napisao niz knjiga i uredio niz naučnih zbornika, te inicirao i rukovodio brojnim naučnim projektima. U Sarajevu je prije nekoliko godina objavljena njegova knjiga o Hercegovini u kasnom osmanskom dobu, koja pokazuje kako je tada to društvo bilo pluralno i kako su i tada unutar hercegovačkog društva postojale razne interakcije koje su nadilazile okvire vjerske podijeljenosti stanovništva. Hannes, dobar dan.

Hannes Grandits (HG): Dobar dan.

HK: Ove godine smo na History Festu razgovarali o izazovima pluralizma na prostorima Jugoslavije, ali smo se doticali i konteksta jugoistočne Evrope, pogotovo na doktorskoj radionici gdje su doktoranti predstavljali svoja istraživanja. Pokušali smo jugoslavenski okvir smjestiti u širi jugoistočnoevropski kontekst. Ti si u svojim knjigama i radovima, ali i projektima koje si inicirao, uvijek insistirao na širim evropskim kontekstima i, naravno, zbog toga si jako puno radio na uspostavljanju kontakata među historičarima u jugoistočnoj Evropi i na taj način podržavao i razvoj naših historiografija, pa i historiografije u Bosni i Hercegovini. Zašto misliš da je ta saradnja važna za naše historiografije?

HG: Rekao bih da je prošlo vrijeme velikih pojedinaca za koje se vjerovalo da razumiju tokove svijeta i iz te visoke perspektive daju pogled na sve i objašnjavaju sve procese. Mislim da se u ovoj našoj i još mlađoj generaciji više ide ka dijalogu o svim pitanjima koja su važna u historiografiji. To znači da različite perspektive o istim pitanjima otvaraju još dublja i kompleksnija razumijevanja. U tom smislu je nužno da se bolje razumije zašto su neke perspektive takve kakve jesu. To znači da različite historiografije ne mogu biti u zatvorenim diskursima. Ako smo mi upoznati sa različitim diskursima, mislim da svi učimo o tim stvarima. Diskusije o tematici ovogodišnjeg History Festa (o izazovima pluralizma) na neki način zvuče drugačije ako se na njih ne gleda samo iz perspektive jugoslovenskog i bosanskohercegovačkog društva krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, nego i iz perspektive njemačke, austrijske ili francuske politike. Iz iskustva dosadašnje saradnje vidimo kako jedni od drugih možemo učiti. Osim toga, nužno je upoznati se sa različitim tradicijama pojedinih historiografija. Na primjer, kada istražujemo literaturu o Hercegovini u kasnom osmanskom vremenu, vidimo da tu postoje različite tradicije pristupu toj problematici. Puno je lokalnih studija, regionalnih, osmanskih studija, jugoistočnoevropskih ili nacionalnih, i zbog toga je ova suradnja tako važna.

HK: Mnogo si prisutan u ovim procesima povezivanja i građenja saradnje među historičarima u jugoistočnoj Evropi, kao razvijanja saradnje historičara i historiografija iz jugoistočne Evrope sa historiografijama i historičarima u Evropi i svijetu. Možeš li sumirati koji su to ključni modeli i konkretni oblici saradnje historičara iz jugoistočne Evrope i historičara iz ostalog dijela Evrope?

HG: Moje uvjerenje je da ne postoje ova i ona historiografija, nego da postoje kolege i kolegice koje se bave jednom temom, a da pri tome jedan sjedi u Sarajevu, drugi u Zagrebu, Berlinu ili Austriji. Mada smo se svi u našoj struci razvijali sa određenom tradicijom, dugoročno bi trebali biti jedno društvo gdje su specijalisti koji dobro rade na jednoj tematici i koji mogu naučiti da to treba biti normalnost, a ne izuzetak. Zbog toga sam tako sretan da u tradiciji History Festa sudjelovanje kolegica i kolega koji se bave temama o historiji Bosne, Jugoslavije, jugoistočne Evrope. Taj međunarodni pristup, koji je od početka prisutan u History Festu, je važan i sretan sam zbog takvog koncepta.

HK: Nas dvojica dugo sarađujemo i znam tvoj stav o važnosti saradnje među historičarima, a ne među imaginarnim historiografijama. To je jako važno. Posljednjih nekoliko godina, možemo govoriti i o decenijama, imali smo dobru saradnju, nekoliko važnih projekata u kojima su sudjelovali i historičari iz drugih zemalja jugoistočne Evrope, i to je uvijek bila saradnja historičara, a ne imaginarnih historiografija. Ti si na tome jako puno radio, i ta saradnja je imala neke konkretnije manifestacije: recimo ti si inicirao, mada to još nije realizirano do kraja, uspostavljanje zajedničkog master studija različitih univerziteta iz Evrope koji bi uključivao i neke univerzitete sa prostora bivše Jugoslavije (Beograd i Sarajevo). Dokle se stiglo s tim i kako funkcionira?

HG: Ako mislimo da je važno učiti historiju Evrope, onda to ne možemo iz parcijalnih pristupa, nego to treba integrirati u jedno, što se poklapa sa tematikom ovog pluralističkog pristupa History Festa. Krenuli smo sa masterskim programom gdje imamo partnere iz različitih gradova Evrope, od Berlina, Pariza, Madrida, Rima itd., ali onda smo vidjeli da je, na primjer, u Madridu prisutno nasljedstvo vremena pluralizma južne Amerike koja je prisutna u španjolskoj historiografiji. Ako se bavimo historijom jugoistočne Evrope vidi se nasljedstvo Osmanskog carstva i vidi se da se evropska historiografija ne može svesti samo na njemačko-francuske odnose, nego ima tu puno više pitanja. Zbog toga mislim da ova nova generacija studenata treba pristupiti proučavanju historije Evrope uzimajući u obzir sve različitosti koje su postojale u tradicijama Evrope. To je pozadina. Mi moramo razumjeti širu sliku evropske historije, a to ne možemo ako tu nisu prisutni partneri iz svih dijelova Evrope. Zbog toga sam ja skeptičan da se tako lako može izdvojiti istočnoevropska ili jugoistočnoevropska historija iz čitave evropske historiografije. Mislim da se treba specijalizirati, ali u toj specijalizaciji ići u širi okvir i vratiti se u specijalizaciju. To je moj pristup. Mislim da je potrebno raditi posebno sa mladim generacijama kolegica i kolega koji studiraju i imaju pred sobom karijeru, da ne ostanu u jednom kvartu jedne regije, nego da izađu iz regionalnih okvira, a potom se vrate u taj kvart i onda možda imaju drugačije pristupe i interpretacije.

HK: Htio bih s tobom razgovarati o još jednom pitanju. Ti jako puno doprinosiš prevladavanju granica među historičarima. Mi znamo da u historiji često govorimo o granicama država, nacionalnih zajednica, ali i o tome da te granice nisu uvijek razdvajale ljude. Kako iz historijske perspektive gledaš na taj proces savladavanja tih granica? Iniciran je zajednički projekt upravo o tome. Možeš li nam nešto reći o tome?

HG: Ja sam se dva puta susretao sa tim projektom, o kojem si i ti bio upoznat i gdje su bili kolege Drago Roksandić i neki drugi, koji su pričali o granici između imperija (Triplex confinium) u okviru kojeg su istraživali socijalne dimenzije tih granica; Ovde u Berlinu smo imali jedan veći projekt koji se zvao „Fantomske granice“, u kojem se raspravljalo o tome zašto se vraćaju neke granice koje su bile dugo vremena zaboravljene. U tom projektu smo vidjeli da te zaboravljene granice, koje se sada ponovo uspostavljaju, često se legitimiraju historijskim argumentima kako bi jedno društvo razgraničili od drugog. Da bismo objasnili ove granice, koje se ponovo uspostavljaju u vremenu korone, moramo se vratili u evropsko putovanje, pokazat da mi historičari možemo nešto doprinijeti tome i objasniti kakvim procesima su uspostavljene granice i na kakav način su one legitimirane, potom delegitimirane i opet legitimirane. Mislim da je ovaj historijski pristup važan i da može nešto pokazati. Zbog toga mislim da će rezultati projekta ponuditi nešto interesantno.

HK: Za kraj pitanje koje historičare u ovom dijelu jugoistočne Evrope često muči, a u vezi je s prisutnošću historičara u javnosti. Imali smo u History Festu jedan poseban blok gdje smo razgovarali sa nekim historičarima o tome koliko oni trebaju biti prisutni u javnosti, zato što smo imali slučajeve da historičari zbog svog javnog djelovanja postanu ozbiljna meta i čak meta velikih kampanja usmjerenih protiv njih i historičara koji osvajaju prostore svoje slobode na način da budu često prisutni u javnosti, i na taj način utiču na stvaranje ili kreiranje javnoga mnijenja. Vrlo često se pozivaju historičari da komentiraju neka aktuelna politička pitanja. Nekad je to dobro, a nekad nije, jer često historičari nisu najbolji tumači savremenih odnosa, iako postoji uvjerenje da historičari zbog svog znanja o prošlosti mogu doprinijeti boljem razumijevanju savremenih društvenih i političkih kretanja. Dakle, kod nas ljudi vjeruju da historičari moraju biti prisutni u javnosti. Kako je to u Evropi, koliko su tamo historičari prisutni u javnosti, a koliko su zatvoreni u svoje akademske krugove, u svoje kabinete, zaključani u svojim knjigama i šta je bolje: biti prisutan u javnosti kao historičar ili se zatvoriti u svoj kabinet i arhivske depoe?

HG: To je stvarno teško pitanje. Ja se to isto često pitam. Mislim da uglavnom posebno mi kao profesori na univerzitetu imamo obavezu da istražujemo i radimo knjige, stručno radimo sa budućim generacijama i ljudima koji će postati profesori. Uglavnom, ne postoji nužnost da smo mi public historičari. Vidim da u ovom medijskom prostoru sve više se istorijske teme obrađuju ne od profesionalnih historičara. Vidim dva dijela u meni: jedan je građanin koji ima obavezu da se angažira u demokratskom društvu, ali i ostane stručnjak. Kako ja razumijem struku, historija je kritička znanost, mi moramo kritički pristupati problemima gdje smo mi eksperti i to je važnost gdje ja vidim našu funkciju da mi interveniramo u onim mjestima gdje vidimo da smo upoznati u dubini sa problemom. Niko nije upoznat sa svim pitanjima i često se dešava da neki public intelektualci govore o svim pitanjima. Ja bih rekao da se treba biti prisutan u javnosti, njegovati historiju kao kritičku znanost koja intervenira u javnim diskusijama. Potrebno je da se čuje i glas ljudi koji su i historijski dobro upoznati sa temama o kojima se razgovara, ali u tome treba biti oprezan. Imam iskustvo, davao sam intervju, kada se jedan mali dio intervjua objavi, a drugi dio intervjua se ne čuje. Treba surađivati sa partnerima u koje imamo povjerenje. Za sve nas je uvijek izazov javno nastupati, i treba dobro procijeniti kada je dobro vrijeme da čovjek izađe i intervenira.

HK: Saglasan sam s tobom. Hvala ti za ovaj razgovor i hvala ti za posljednji dio razgovora u kojem insistiraš na profesionalizmu i specijalizaciji. Svako od nas mora biti svjestan za šta se specijalizirao i u čemu je ekspert, a u čemu nije. Ja mislim da je i kod nas ovdje isto problem da mnogi vjeruju da sve znaju, a gotovo svi misle da sve znaju o historiji. Svi se bave historijom i iz te perspektive bavljenja historijom nameću nešto kao historiografiju, a što u suštini nije historiografija. Historiografija je kritička nauka, ali se ona suočava sa brojnim izazovima. Ja znam da si ti također upoznat sa Deklaracijom historičara „Odbranimo istoriju“, kojom smo ustali protiv zloupotrebe historije, a znamo da se historija zloupotrebljava na našim prostorima, pogotovo u posljednjih dvadesetak i više godina. Jedna grupa historičara, koju je vodila Dubravka Stojanović, napravila je Deklaraciju kojom smo tražili neku vrstu prostora za slobodno djelovanje historičara i pozivali smo druge da se bave svojim poslom, a da nama historičarima prepuste da se bavimo svojim poslom. Hannes, hvala ti za razgovor. Nadam se da se vidimo sljedeće godine na History Festu.

Razgovor pogledajte i na linku.