Historiografija i nacionalizam

Husnija Kamberović (HK): Dobar dan svim pratiteljima History Festa i pozdravljam kolegu Amira Duranovića. Danas razgovaramo o jednom projektu koga realizira UMHIS, a podržava Heinrich Böll Stiftung, fondacija koja podržava ne samo taj projekt nego je i jedan je od partnera History Festu. To je jedan dio naše šire saradnje. Amir Duranović je docent na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, i već neko vrijeme je prodekan na Fakultetu. U naučnom smislu, bavi se istorijom Bosne i Hercegovine, najviše historijom 20. stoljeća, ali takođe i historijom Bosne i Hercegovine 19. stoljeća te pitanjima historije historiografije. Do sad je objavio jednu knjigu koja govori o odjecima i reakcijama u Bosni i Hercegovini na Brionski plenum 1966. godine. Nadam se da će ove godine uspjeti i izaći njegova doktorska disertacija koja govori o razvoju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, od 1957. do 1974. godine. Danas dakle razgovaramo o projektu „Historiografija i nacionalizam“, koji se uz podršku Heinrich Böll Stiftung realizira u okviru UMHIS. Amire, ti si osmislio i vodiš taj projekat? O čemu se radi u tom projektu?

Amir Duranović (AD): Srdačan pozdrav svima koji prate History Fest ove godine u drugačijem formatu, ali ponovo sa istom idejom - idejom da se historičari iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja povezuju i razmjenjuju ideje i prezentiraju ono najnovije što rade. Ideja za ovaj projekat, koji vodimo u UMHIS-u, javila se krajem 2017. godine kada smo praktično u posljednjoj sedmici mjeseca decembra realizirali odnosno opravdali i predali izvještaj i rezultate rada na, jednom uvjetno kazano, pilot projektu koji smo radili sa Fondacijom Heinrich Böll u Sarajevu. To je naš zbornik radova kojeg smo naslovili „Poplava, zemljotres, smog“ u kojem su tekstovi koji problematiziraju pitanja iz bosanskohercegovačke historije okoliša ili ekoistorije u 20. stoljeću. Tada smo, kao grupa od nekoliko kolegica i kolega koji su profesionalno vezani uz Univerzitet u Sarajevu, ali i stručno udruženi u UMHIS, razmotrili mogućnost da ono što radimo svi zajedno pokušamo prezentirati u formi drugačijeg projekta u kojem bismo pokazali relaciju i odnos historiografije u Bosni i Hercegovini danas sa nacionalizmom kao jednim od diskurzivnih modela i/ili načina življenja u BiH. Pokušali smo to prezentirati kroz teme kojima se bavimo, ali na način da smo krenuli sa margine, pokušali smo stvari promatrati iz obrnute perspektive. Nekako u tim godinama, ja sam, kako ste već naveli, izabran u zvanje docenta na UNSA, i na predmete koji se vežu na metodologiju historijskog istraživanja i historiju historiografije. Slijedom mog profesionalnog razvoja sve više sam se usmjeravao na to kako pojedina pitanja iz našeg savremenog diskursa političkog, kulturnog, nacionalnog, nacionalističkog i bilo kog drugog, utiču na historiografiju jer u razgovoru sa studentima, kolegicama i kolegama uvijek smo dolazili do zaključka da je svaka historiografija - historiografija svog vremena i da ono što se dešava oko nas ne može nužno ne utjecati na nas pa makar i u nekom najširem luku i makar najmanje smo dotaknuti time jer mi, ma koliko se trudili doseći do metodoloških i visoko postavljenih standarda, da budemo objektivni koliko je to moguće, da maksimalno svaku ideju kojom se bavimo, historiografski valjano obradimo, ipak smo ljudi koji žive u jednom vremenu u prostoru i to utječe na nas. Ne utiče na naše teze, u to sam ubijeđen, ali utiče na neke druge naše kolege i to stvara prostor za historiografske diskusije, sa jedne strane, a sa druge strane - rodilo se nešto za što smo mogli utvrditi da neka pitanja, koja smo željeli istraživati, na metodološki valjan način, su nailazila na, uvjetno kazano, ne negativne reakcije kolegica i kolega s kojima komuniciramo, ali na reakcije koje su govorile da je to nešto što jeste interesantno, ali da u uvjetima u kojima živimo nije važno. Onda smo se zapitali šta može biti važno i ko određuje šta je u jednom momentu važno, a šta ne? To nas je odvelo u pravcu definiranja povezanosti historiografije i nacionalizma, kako funkcionira jedno s drugim. Krajem 2017. i početkom 2018. smo osmislili projekat i predložili Fondaciji Heinrich Böll, a ideja je bila da se okupe prije svega mladi ljudi, doktoranti na UNSA ili drugim univerzitetima s kojima imamo kolegijalnu i vrlo plodnu saradnju, i razmijeniti iskustva između mladih ljudi. Ja sam smatrao da je to u tom momentu bilo jako važno. U trećoj godini projekta, kada imamo određene rezultate iza sebe, konferencije, radionice, objavljene zbornike radova, ja već vidim i neke druge rezultate za koje smatram da nisu nevažni. U 2018. godini smo radili radionicu naslovljenu „Na margini povijesti“. Bio je to mali skup kojeg smo zvali spoj mladosti s jedne i historiografskog iskustva s druge strane. Na toj radionici je bilo naših studenata historije koji su danas već asistenti na univerzitetu i insitutima, završavaju magistarske ili doktorske radove, i ja sam mislio da je bilo važno poslati poruku tim mladim ljudima da od starta krenu historiografiju posmatrati iz perspektive koja nije uobičajena u BiH. Drugim riječima, kada je kolega koji je pisao tekst o poplavama, napravio vrlo temeljito istraživanje i pokazao kako se bosanskohercegovačko društvo i institucije na lokalnom i regionalnom nivou borilo s tim problemom u 20. stoljeću, znamo da su reakcije bile „da je interesantno, ali da tema nije iz nacionalne historije, pa nije društveno opravdano takvo istraživanje“. To nas je potaklo da te teme i dalje razvijamo i otvorimo teme koje su na margini historiografskih istraživanja. U ozbiljnim historigrafskim krugovima to nije ništa novo. To je nešto što postoji već decenijama, ali smo smatrali, kao što sam naveo u uvodu svakog zbornika, da je važno u Bosni i Hercegovini otvoriti još jednu historiografsku perspektivu. Nama je velika pomoć u tome naša komunikacija sa kolegama izvan Bosne i Hercegovine, jer smo na drugim projektima vidjeli i drugačije pristupe nastavi historije i organizaciji seminara, konferencija itd. Ja sam smatrao da nešto od toga treba biti prezentirano i u Bosni i Hercegovini. Onda se vremenom, kao i svaki projekat, nešto što na početku zamislite samo kao ideju koju možete realizirati, vidite da je možete i dodatno razvijati. U 2020. godini i trećoj godini realizacije projekta, već imamo objavljena četiri zbornika radova, koji su rezultat rada na tom projektu. Uključili smo kolege iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore, iz Njemačke. U razgovoru s njima, na našim zajedničkim susretima smo ustanovili da imaju sličnih ili istih historiografskih problema, pa smo zbornikom „Ogledi o historiografiji i nacionalizmu u jugoistočnoj Evropi“ pokušali pokazati koje su to tačke s kojima se historiografske škole, pojedinci i grupe susreću u svom, uvjetno kazano, nacionalnom kontekstu. Kada se to čita u jednom zborniku radova, iako su radovi različiti u pristupu, negdje je pregled historiografije, negdje su pitanja problemski postavljena na konkretnim mjestima, ipak se može izvesti jedinstven zaključak da se svi susrećemo i sučavamo sa istim ili sličnim problemima i takva nam je razmjena iskustava bila jako važna. U tom smislu je podrška koju već treću godinu imamo od Fondacije Heinrich Böll vrlo značajna. Kada smo mogli History Fest organizirati tradicionalno, fizički da se susrećemo, bile su to prilike da i mi propitujemo i svoje teze i svoja razmišljanja i da čujemo na koji način kolege iz susjedstva razmišljaju o svojim temama. Meni je bilo drago kao voditelju projekta, nakon dvije i po godine rada da su reakcije bile pozitivne. Svi zbornici radova koje smo objavili su imali vrlo pozitivne recenzije u stručnoj periodici u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Kada smo objavljivali prvi zbornik radova, kojeg smo kasnije unaprijedili, kolege iz Hrvatske su rekle da će sačekati sa objavom svog časopisa da mogu uvrstiti prikaz i tog zbornika, da bi se poslala informacija stručnoj publici da i vi u Bosni i Hercegovini radite nešto slično nama. Meni je to bilo drago. I, naravno, onda vremenom, u drugoj godini smo ustanovili da je to nešto što možemo pretočiti u kvalitetne historiografske tekstove. Došli smo na ideju da to objavljujemo u jedinstvenom formatu. Dakle, svi znaju o čemu govorim. To su sada već četiri naslova koji imaju vrlo sličan dizajn i ja se nadam da na kraju ove godine kada završimo trogodišnji projekt, da ćemo imati jednu malu ediciju, od 5-6 naslova knjiga koje će pokazati da se radom koji je historiografski i metodološki utemeljen mogu uraditi vrijedna istraživanja, s jedne strane, ali s druge strane, da se u prezentaciji tog rada može učiniti nešto novo i da to bude prepoznatljivo te da to publika cijeni. Meni je bilo drago kad čujem kroz hodnik, dok hodam, kako kolege kažu: „Sviđa mi se zadnja knjiga koju ste objavili, dizajn je dobar“. I bez čitanja ljudi imaju pozitivnu reakciju, a stručni komentari su nešto što nam također u stručnom smislu jako puno znači. Ja bez neke posebne pretenzije da hvalim sve ono što smo mi uradili, mogu reći da sam zadovoljan iz dva razloga. Prvo, zato što smo na početku postavljene ciljeve u roku završavali. To je jako važno, jer smo kao Udruženje htjeli zadržati, da tako kažem, neki standard koji imamo prema onima koji nas podržavaju u radu. Kada jednom potpišete ugovor sa onima koji podržavaju vaš rad, važno je da to bude u predviđenim rokovima završeno. Do sad smo to uspijevali, a ove godine zbog COVID-19 imamo određenih poteškoća, ali dio poslova se i sada obavlja i na kraju ćemo moći zaokružiti taj trogodišnji ciklus i moći ćemo reći i sebi i našim partnerima i historiografskoj javnosti: „Ovo je to što smo radili i dajemo na sud javnosti i trudili smo se da ono što se dešava oko nas pokušamo prepoznati kao prostor za historiografsko istraživanje“. Oko nas i pored nas se dešavaju velika kretanja stanovništva, sa prostora sjeverne Afrike, Azije preko područja jugoistočne Evrope pokušavaju doći do centralne i zapadne Evrope i to je jedan novi momenat u našim svakodnevnim životima, ali nije novi momenat u historiji. Zato smo zbornikom radova o nacijama i migracijama i radovima koji se tu nalaze, pokušali pokazati koliko je takvih iskustava sa migriranjem stanovništva bilo na prostoru Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću, šta je to značilo za bosanskohercegovačko društvo. Jako je važno bilo, a to smo poseno naglasili, da tema migracija u bosanskoj historiografiji, a naročito historiji, nije nova. Početkom 1990-ih je bio veliki skup koji je to pitanje problematizirao kroz cijelu bosanskohercegovačku historiju. Naš profesor Iljas Hadžibegović, koji danas više nije među nama, tu je govorio kako svako društvo i svaka zajednica u nekom dijelu svoje prošlosti ima određenu vrstu migrantskog iskustva, ima kretanje i mi smo to željeli pokazati da i mi danas, bez obzira na to kako reagiramo na migrante u našem društvu, moramo biti svjesni da u nekoj generaciji u prošlosti smo to i mi bili. To je jako važan momenat za sagledavanje cjelovite slike i to je nešto što iz prošlosti možemo učiti. To je jedna dimenzija. Druga je da smo htjeli pokazati da nisu samo ljudi ti koji migriraju, nego da sa ljudima istovremeno migriraju i ideje te da migriraju u različitim okolnostima. U nekim tekstovima o 1960-im i 1970-im godinama 20. stoljeća smo pokušali pokazati kako izgleda migriranje određenih ideja samo tokom ljeta, studentskih ferija, kada se studenti iz studentskih centara vraćaju u svoja rodna mjesta i prenose ideje koje su negdje naučili i čuli te šta je to značilo za bosanskohercegovačko društvo tog vremena. Trudili smo se na ovim velikim narativima o pitanju nacija, migracija, odnosa nacionalizma, historiografskih tema, na primjerima iz bosanskohercegovačke historije pokazati različita historijska iskustva. Ja sam zadovoljan onim što smo dosad uradili, a to ne bi bilo moguće da nismo imali međusobno poštovanje i podršku koja je jako važna. Jer, jedna dimenzija kod ovakve vrste projekata je ono što mi vidimo kao rezultat, a to su konferencije, radionice, knjige i video materijali koji plasiramo preko društvenih mreža. Druga dimenzija je organizacijski aspekt svega toga. Da biste sve to realizirali, prije svega morate obezbijediti logističku podršku, mi smo je dobili od Fondacije Heinrich Böll. To je odlična stvar, a vjerujem da je ne bismo dobili na taj način da smo u menadžerskom dijelu nešto ispustili uraditi mimo plana. Do sad smo uspijevali sve to obavljati na najbolji način. To su dva ključna stuba ovog projekta s kojim sam ja kao voditelj zadovoljan, a najzadovoljniji sam svojim kolegicama i kolegama, saradnicima s kojima od početka imamo plan i dogovor šta i kako želimo raditi. To bi bilo u najkraćem ono što je naš projekat, koji još traje i nadam se da će se razvijati i idućih godina, možda u drugom tematskom pravcu.

HK: Svjedoci smo koliko je historiografija podložna nacionalizmu i raznim drugim zloupotrebama; vidimo razne političke uticaje koji se vrlo lako prepoznaju. Mnogi historičari, pa čak i naučne institucije, stavljaju se u službu nacionalnih politika. Kako ti to ocjenjuješ u BiH? Koliko stvarno imamo jasnih manifestacija, konkretnih manifestacija koje bi pokazivale ili argumentirale tezu o političkim uticajima na historiografiju i koliko je ona u BiH sposobna oduprijeti se takvim manipulacijama?

AD: Historiografija je izuzetno značajna nacionalizmu i bila je korisno oruđe koje se najčešće zloupotrebom koristilo za nešto što nisu stručno opravdani ciljevi. To je nešto što smo mi na neki način i ovim temama pokušali propitivati kroz reakcije naših kolega. Kad napišete jedan tekst da vidite kako će reagovati kolege s kojim dijelite kabinet, s kojima se susrećete svakodnevno ili jednom godišnje na nekoj konferenciji. To nije ništa novo, postojalo je i ranije. Međutim, mi u Bosni i Hercegovini od 1990-ih imamo jedno iskustvo političkog pluralizma koji ide u jednu drugu krajnost: naš višepartijski sistem nije 3 ili 6 stranaka nego 160 stranaka koje se prijave na izbore i svaka od njih ima određenu viziju kakva treba biti uloga historiografije u društvu. To se vidi u našim raspravama: raspravlja se o tome kada se govori o obilježavanju značajnih datuma, evidentiraju se oni koji su za i protiv, raspravlja se da li historičari trebaju učestvovati u javnim diskusijama i na koji način. Pokušat ću to kazati kroz dva primjera. Vi ste se u jednom tekstu referirali na profesora Stankovića koji je rekao da se historičar treba pojaviti u javnosti kada ima nešto novo da kaže, a prema iskustvu, je to jednom ili dva puta godišnje. Za jedan ozbiljan istraživački rad ili članak vam treba nekoliko mjeseci temeljitog rada. Profesor Andrej Mitrović je na jednom mjestu u svojoj knjizi Raspravljanja sa Klio pisao o mjestu i učešću historičara u javnosti, a s druge strane, evo i ovaj History Fest i sve što radimo, zapravo je sasvim drugačiji pristup od onoga što su stari profesori govorili. To pokazuje da se vrijeme promijenilo i trebamo biti svjesni toga, zauzeti svoju poziciju u javnim diskusijama, da se odbrane temeljni principi struke. U Bosni i Hercegovini, ali i u susjednim zemljama imamo primjere nastojanja historičara da svojim javnim angažmanom jedni zastupaju određene politike, i ne bi bio problem da zastupaju politike razvoja naučno-istraživačkih institucija, razvoja interrnacionalnih projekata, nego zastupaju stranačke politike i vrlo često u lokalnim uvjetima. Zbog administrativne organizacije u Bosni i Hercegovini danas, neke kolege historičari govore o postojanju „historiografije Kantona Sarajeva“, što je nonsens samo po sebi. Historiografija je ili historiografija kao nauka ili to nije. Dakle, nešto što je metodološki utemeljeno, određeno istraživanje je valjano i izvan administrativnih okvira, nadilazi te granice, a da ne govorim o još radikalnijoj varijanti kada se iz pozicije historičara nastoji „historiografski opravdati“ politike određenih stranaka koje se bore za političku moć i vlast. Naša iskustva u Bosni i Hercegovini su različita. Nedostatak jednih kolega koji rade kvalitetna istraživanja je što ih ne promoviraju u javnosti na način kako to radi druga grupa i naravno, negativno radikalnija varijanta je da su ljudi sa vrlo skromnim historiografskim znanjem i backgroundom vrlo bučni u javnosti. To nije slučaj samo sa historičarima. Takvih slučajeva ima i u drugim disciplinama i ako nas išta može tješiti, možda je to da ni u ovom momentu i situaciji, historičari nisu usamljeni. Ono što mene raduje na osnovu mog iskustva komunikacije sa kolegama izvan Bosne i Hercegovine, koje se akumuliralo zajedničkim radom, prije svega radom sa Vama, jeste to da sam ja lično osjećao satisfakciju kada god smo bili u prilici prezentirati rezultate našeg rada negdje vani, da smo u zajednici profesionalno orijentiranih kolega historičara imali dobar prijem i to me radovalo jer je to istovremeno bila ocjena, ne samo lično moga rada nego historiografije iz koje ja dolazim i s kojom se identificiram na način da se ne mogu ponašati kao npr. kolega historičar iz Japana nego upravo onako kao historičar iz Bosne i Hercegovine. Kada na nekom drugom mjestu ili univerzitetu vidim da to što radim ja ili moje kolege s kojima radimo na ovom projektu, doživljava pozitivnu reakciju, to je ono što mene raduje. Posebna dimenzija je angažman koji s vremena na vrijeme imamo i na kojem ste Vi radili zadnjih godina, da sve više mladih studenata uključujemo u studentske ljetne škole, seminare i radionice, gdje su oni u prilici odmjeriti snage sa sebi ravnima sa drugih univerziteta. U konačnici, tu vidimo da naši studenti, koji će jednom doći poslije nas ili se uključuju sa nama u rad institucija, su ravnopravni sa kolegama iz drugih zemalja i to me raduje jer pokazuje, da pohvalim sve nas, da radimo dobar posao.

HK: Jasno je da mi u BiH prolazimo kroz razne faze utjecaja politike na historiografska istraživanja. To nije problem političara ni političkih elita, koje uvijek žele koristiti i historičare i naučne institucije u svom interesu. Sasvim je razumljivo da svako želi realizirati neki svoj interes i da političari ukoliko osjete da pojedini istoričari i naučne institucije mogu staviti u funkciju vlastite političke agende, da to čine. S druge strane, imamo i političare i naučnike, historičare i naučne institucije, koji pristaju biti sluge političkim ili nacionalnim elitama. Meni se čini da u posljednje vrijeme, kada je u pitanju historiografska scena u BiH, upravo imamo tu razdjelnicu. Imamo institucije i naučnike historičare koji ostaju u uvjerenju da je njihov dalji razvoj moguć jedino u tom kontekstu služenja političkim i nacionalnim elitama. S druge strane, postoje i oni koji misle da je naučni razvoj i historiografije i nas kao pojedinaca, moguć u zalaganju za slobodu naših istraživanja izvan političkog uticaja i izvan služenja političkim ili nacionalnim elitama. Mislim da smo do sad imali taj problem da smo se nekako borili, nekad sa uspjehom, a nekad sa manje uspjeha, za slobodu svojih istraživanja kako historiografija ne bi bila sluškinja politike. Da li misliš da će doći vrijeme kad ćemo moći pisati i biti prepoznati i kao struka, kad naša nauka, naši rezultati neće biti u službi politike? Drugim riječima, da li moramo stalno pisati historiju koja će samo koristiti političkim elitama ili možemo doći u situaciju kada ćemo pisati historiju koja će biti slobodna?

AD: U uvjetima u kojima danas radimo i sudeći po onome što se može vidjeti u akademskoj zajednici, kada izvedemo zaključak na osnovu primjera kojima se takvo što može argumentirati, teško da možemo dati optimističnu izjavu, ali ja ne mislim da treba pristati na takav način razmišljanja u smislu „da se ne može ništa promijeniti ni popraviti“. Prije nekoliko dana sam se, pripremajući se za drugačiji razgovor, u kontekstu prezentacije ovog projekta, prisjetio jedne rečenice našeg preminulog njemačkog kolege koji je napisao da je uloga historičara u društvu takva „da stalno treba podsjećati na ono što društvo uporno želi zaboraviti“. To nas neminovno dovodi u određenu vrstu sukoba sa društvom u kojem živimo. Mi se još uvijek učimo živjeti u pluralnom društvu i to je prvi izazov s kojim se na različit način nosimo, u različitim kontekstima. Ipak, nakon 40-50 godina života u jednom društvu koje je bilo pluralno po mnogo čemu, ali ne i politički pluralno, i danas kada trebamo pluralnost izgraditi u svakom segmentu društvenog života, evidentno je da se sukobljavamo sa tim da imamo, uvjetno kazano, probleme s onima koji se s nama ne slažu. To samo po sebi nije problem, nego je problem kako na to reagiramo. Neko ko se možda sa mnom ne slaže, može sutra nastojati meni, ukoliko bude u komisiji za ocjenu projekata, gdje se prijavim, dati negativnu ocjenu, da ne bih dobio projekat jer se ne slaže sa mnom. Sretna okolnost je što znam da nije samo kod nas tako. Znamo za brojne primjere iz hrvatske historiografije gdje se tačno vidi ta podjela unutar zajednice historičara. S druge strane, podsjetit ću na jedan tekst kolege akademika Enesa Karića, koji se bavi kulturnom historijom, a u vezi s islamskim institucijama, gdje je u predgovoru knjige koja se zove Prilozi za povijest islamskog mišljenja u BiH 20. stoljeća, napisao da on, radeći i prikupljajući materijal za tu knjigu koja je nastajala u kasnim 1990-im godinama, ni na koji način nije htio isključiti kolege orijentaliste, koji su imali izuzetno negativan orijentalistički diskurs prema islamskom mišljenju u Bosni i Hercegovini i muslimanima uopće. Zabilježio je, dakle da „izbaciti ih bi bila ne samo metodološka pogreška“. To je jako važan momenat, da se ne smije ignorirati postojanje onih koji se s nama ne slažu ili s kojima se mi ne slažemo. Historiografija se valjano može razvijati samo u dijalogu ili još razvijenijoj formi, polilogu. Naravno, u uvjetima u kojima mi živimo, iluzorno je očekivati da se to riješi za godinu ili dvije, ali to ne znači da treba odustati. Drugim riječima, stvari treba uvijek posmatrati iz mnogo šire perspektive nego što je naša i misliti izvan „kantonalnih historiografskih okvira“ i vidjeti da ono što su naši problemi unutar historiografije i oko historiografije, institucija, univerziteta, fakulteta i instituta, udruženja i različitih asocijacija, nije nešto što je samo naš problem. Slična stvar je i sa nastavom historije. Kada slušate nekog od naših nastavnika koji rade u osnovnom ili srednjem obrazovanju kada govore koji su svi nivoi nadležni za obrazovanje u Bosni i Hercegovini i kako se kreira obrazovna politika, to zvuči jako loše. Sve dok ne čujete iskustva nekog sa Kipra ili iz Irske 1980-ih i 1990-ih godina i vidite da ono što su problemi kod nas, nisu samo naši problemi. A ja mislim da mi previše sudimo isključvio iz naše perspektive. Naravno, jer nam je ona najbolje poznata, ali na nekom drugom mjestu i u drugom kontekstu možete vidjeti da vaše kolege imaju sličnih ili istih problema. Zato treba ukazivati na to i treba učiti iz drugih iskustava. Prošle ili prije dvije godine smo imali situaciju da se jedna diskusija, koja je bila vezana za suočavanje sa naslijeđem Drugog svjetskog rata u Španiji, doslovno preko noći prelila u naš politički i historiografski diskus oko pitanja šta će biti sa posmrtnim ostacima diktatora Franka i šta to znači za posmrtne ostatke onih fašista koji su utočište nakon Drugog svjetskog rata našli u Frankovoj Španiji. Vidjeli smo da jedna inicijativa španskog premijera, koja je orijentirana na Španiju i špansko društvo, može postati pitanje odnosa između dva kantona u Bosni i Hercegovini; Sarajevskog i Hercegovačko-neretvanskog. Vidimo kako je svijet povezan, i uloga nas historičara bi trebala biti upravo da ukazujemo na to, da ako nešto dobro radimo, da nismo samo mi najbolji i ako imamo nešto kao problem, da to nije samo ekskluzivno naš problem. Širenje tih vidika, istraživačkih i historiografskih može polučiti pozitivne rezultate samo onda kada se stvore infrastuktura i kapaciteti za jedan valjan razvoj. Takvo što se radi školovanjem mladih ljudi, usmjeravanjem da se usavršavaju na drugim univerzitetima, davanjem istraživačkih tema koje ih vežu za druge historiografske kontekste, usmjeravanjem da se upoznaju i sa drugim historiografijama, a da nešto dobro od toga prenesu i presade u naš kontekst.
Za kraj, važna stvar. Mislim da končanu ocjenu uspješnosti našeg rada ne možemo očekivati za svoga života. U najboljoj varijanti, možda i hoćemo. Ako jednog dana kada nas u historiografskom svijetu ne bude, a bude nas se spominjalo na način kako mi danas spominjemo naše učitelje, neka imena smo i danas spomenuli, to će biti najbolja ocjena našeg rada, na način da ćemo, ako bismo mogli dobiti neku post mortem satisfakciju, onda bismo mogli reći da smo uradili nešto valjano i da nas ljudi po dobru spominju.

HK: Poznata je ona izreka „Hoću da me bude i kad me ne bude“. Nadam da ćemo nekad uspjeti u ovoj borbi da ne pišemo historiju koja će se koristiti za raspirivanje nacionalističkih mržnji i za mobilizaciju i ratove, nego da pišemo historiju koja će nam pomoći da mirno živimo. Hvala ti još jednom za razgovor i nadam se da smo malo dali i optimizma kada je u pitanju i budućnost historiografije u BiH, ali i slobodne historiografije općenito.

AD: Da svakako, hvala i vama. Prijatno.

Razgovor pogledajte i na linku.