Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini

Husnija Kamberović (HK): Dobar dan. Danas razgovaramo sa Xavierom Bougarelom, koji je inače istraživač u Centru za turske, osmanske, balkanske i srednjoazijske studije u Parizu. Bougarel je stručnjak za historiju islama na Balkanu i ratove na Balkanu tokom 20. stoljeća. Do sada je objavio i uredio nekoliko zbornika naučnih radova (o Srebrenici, o novim identitetima na Balkanu), a objavio je i nekoliko knjiga, od kojih su neke prevedene i na naš jezik. Prije nekoliko godina je prvo u Beogradu, a potom u Sarajevu, objavljena knjiga pod naslovom Bosna: Anatomija rata. Ove godine UMHIS je u prijevodu na bosanski objavio knjigu pod naslovom Nadživjeti carstva. Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini. Upravo o toj knjizi danas razgovaramo sa dr. Bougarelom. U ovoj knjizi Xavier Bougrarel odnos islama i nacionalnosti u Bosni i Hercegovini u postosmanskom dobu posmatra koz dva ključna pitanja: jedno je odnos teritorijalne cjelovitosti BiH i nacionalnosti Muslimana, odnosno političkog subjektiviteta muslimana, i drugo je transformacija muslimanskog identiteta tokom 20. stoljeća sa akcentom na posljednji rat. Kakav je odnos, prema tvojim istraživanjima, između teritorijalne cjelovitosti BiH i političkog subjektiviteta Muslimana Bošnjaka? Kakva je dinamika tih odnosa tokom vremena?

Xavier Bougarel (XB): Kao što znaš u toku 19. i 20. stoljeća, Muslimani odnosno Bošnjaci nisu bili većina u Bosni i Hercegovini. Do 70-ih godina 20. vijeka Srbi su bili brojniji nego Muslimani, tako da su Muslimani bili u položaju ili da brane teritorijalni integritet BiH, što implicira da moraju dijeliti politički suverenitet sa Srbima i Hrvatima, ili da naglašavaju svoj sopstveni politički subjektivitet ili suverenititet, ali postoji onda opasnost da to vodi ka podjeli Bosne i Hercegovine. Tako da, barem potencijalno, teritorijalni integritet BiH i politički subjektivitet muslimana odnosno Bošnjaka su u protivrječnosti i politički lideri muslimanskog odnosno bošnjačkog naroda su morali paziti na to da ne podržavaju jedan princip na račun drugog. To se vidi 1990-ih godina, kada su lideri Stranke demokratske akcije pokušavali naglašavati oba principa istovremeno, ali u toj teškoj ratnoj situaciji, u nekim trenucima, oni su morali odlučiti koji princip će prvo braniti. Oni su, posebno krajem 1993. i početkom 1994. godine, morali izabrati između ta dva principa i onda su odlučili da u prvi plan stave suverenitet muslimanskog odnosno bošnjačkog naroda i da se odreknu, barem privremeno, principa teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. To je nešto novo u strateškim izborima muslimanskih političara.

HK: Kakav je stav tradicionalnih muslimanskih elita o tome do kraja Drugog svjetskog rata?

XB: Ja bih rekao da su tradicionalne muslimanske političke elite branile prvo princip teritorijalnog integriteta BiH a ne sopstveni politički subjektivitet. Šire možemo reći da su se tradicionalne elite muslimanskog naroda odrekle sopstvenog nacionalnog projekta, nisu pokušali razviti posebni nacionalni identitet nego su branili ideju da muslimani budu zaštićena vjerska manjina u BiH, odnosno u Austro-Ugarskoj ili Jugoslaviji. Oni su, prije svega, tražili zaštitu centralne vlasti, koja je morala garantirati fizičku i materijalnu sigurnost muslimana, braniti postojanje Bosne i Hercegovine kao zasebnog entiteta i priznati autonomiju islamskih vjerskih institucija. To je bio njihov prioritet. Za te prioritete oni su žrtvovali ideju sopstvenog nacionalnog identiteta ili nacionalnog suvereniteta za bosanske muslimane. To je velika razlika između JMO u međuratnom vremenu i SDA 1990-ih godina.

HK: Da, a kako se ponašala muslimanska inteligencija?

XB: Krajem 19. vijeka u Bosni i Hercegovini se pojavljuje nova grupa muslimana tj. nova sekularna inteligencija, poput Safvet-bega Bašagića. Ti intelektualci, za razliku od tradicionalnih elita, zanimaju se za princip nacionaliteta. Tradicionalne elite su dosta ravnodušne prema tom principu nacionaliteta, njima je najvažniji vjerski identitet. Za intelektualce je princip nacionaliteta vrlo važan, jer oni povezuju taj princip sa modernošću. Za njih čovjek ne može biti moderan ako nije nacionalan. Ali, isto tako, ti intelektualci ne pokušavaju da stvaraju posebni nacionalni identitet za bosanske muslimane nego podržavaju ili hrvatski ili srpski nacionalni projekat. Identificiraju se kao Hrvati ili Srbi. U Bosni i Hercegovini do kraja Drugog svjetskog rata nema aktera koji bi podržao ideju posebnog nacionalnog identiteta za bosanske muslimane.

HK: Veliki dio tvoje knjige si posvetio komunistima, odnosno Muslimanima u doba komunizma. Šta je tvoja teza o tom pitanju odnosa komunista prema nacionalnom identitetu Muslimana?

XB: Prvo, za vrijeme komunizma bosansko društvo doživljava brzu i radikalnu modernizaciju. I ta ekonomska, politička i kulturna modernizacija stvara preduslove za priznavanje posebnog nacionalnog identiteta za bosanske Muslimane. Ta modernizacija stvara neke nove političke i intelektualne elite kod Muslimana koji će nositi od 1960-ih godina projekat posebnog nacionalnog identiteta za bosanske Muslimane. U tom okviru, 1960-te godine su vrlo važne, jer dolazi do prizanja muslimanskog naroda, zvanično 1968. godine, i to je, naravno, veliki zaokret za bosanske Muslimane, jer konačno postaju posebna nacionalna grupa, priznati narod u zajednici jugoslavenskih naroda.

HK: Još samo jedno dodatno pitanje: koliko je u tom komunističkom razumijevanju muslimanskog nacionalnog pitanja, i tom procesu afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, to bilo povezano sa položajem Bosne i Hercegovine kao republike u jugoslavenskoj Federaciji?

XB: Priznanje muslimanskog naroda je dio jačanja položaja Republike Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske Federacije, tako da možemo reći da u tom slučaju politički subjektivitet bosanskih Muslimana i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine idu zajedno, što objašnjava da to priznanje bosanskih Muslimana kao posebnog naroda i nacije nije samo bio posao muslimanskih elita nego i nekih srpskih i hrvatskih političara Saveza komunista BiH. Ali, to priznanje muslimanskog naroda ne rješava sve probleme koji mogu postojati između političkog subjektiviteta Muslimana i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. To vidimo na primjeru nacionalnih institucija za bosanske Muslimane. Oni su jedini narod u Jugoslaviji koji nemaju sopstvene nacionalne institucije, jer su kulturne institucije u Bosni i Hercegovini, kao Akademija nauka i umjetnosti i druge, zajedničke institucije sva tri naroda Bosne i Hercegovine. Stvaranje posebnih nacionalnih institucija za bosanske Muslimane ugrozilo bi postojanje tih zajedničkih institucija i samim tim bi ugrozilo postojanje cjelovite Bosne i Hercegovine. Ta protivrječnost koju sam spomenuo na početku postoji i u komunističkom dobu.

HK: U posljednjem dijelu knjige si se fokusirao na razdoblje kraja 20. i početka 21. stoljeća, rat i poslijeratno razdoblje i transformaciju muslimanskog identiteta. Raspravljaš o pitanjima islamizacije ili reislamizacije i to postavljaš kao problem. Da li, doista, možemo govoriti o nekoj reislamizaciji muslimana tokom 1990 ih godina?

XB: Ja bih rekao da 1990-ih godina dolazi do reislamizacije kolektivnog identiteta, nacionalnog identiteta Muslimana Bošnjaka. Za vrijeme komunizma imamo jedan dodatni paradoksa: Muslimani su priznati kao nacija sa imenom „Muslimani“ (sa velikim „M“), ali komunističke elite pokušavaju da smanje ulogu islama u tom muslimanskom nacionalnom identitetu. Taj paradoks postoji za vrijeme komunizma. Jedan od posljedica te situacije je da je jedina nacionalna institucija Muslimana je u nekom smislu Islamska zajednica, što je dodatni paradoks. A 1990-ih godina je bio suprotan slučaj: Muslimani su izabrali novo sekularno nacionalno ime „Bošnjak“, ali tadašnja politička elita, prije svega lideri Islamske zajednice i SDA, su naglasili centralnu ulogu islama u stvaranju tog novog bošnjačkog nacionalnog identiteta. Tako da jasno dolazi do reislamizacije kolektivnog identiteta Bošnjaka, dolazi do nove uloge religije u javnom prostoru, jer religija postaje mnogo više vidljiva u javnom prostoru, u medijima itd. Ali, to ne znači da dolazi do prave reislamizacije samih Muslimana, odnosno Bošnjaka. Vjernici ostaju i poslije 1990-ih godina neka manjina ljudi koji prakticiraju redovno islam, jedna manjina unutar bošnjačkog stanovništva. Za vrijeme rata dolazi također do pokušaja Islamske zajednice i SDA da autoritarno reislamiziraju muslimansko stanovništvo, kroz polemike o mješovitim brakovima ili pokušaje da se zabrani konzumiranje alkohola, npr. u Tuzli. Ali, tu muslimansko odnosno bošnjačko stanovništvo pruža žestok otpor protiv tih pokušaja autoritarne reislamizacije. Dakle, prema mom mišljenju, nema stvarne reislamizacije bošnjačkog stanovništva nego samo jačanje uloge islama i islamskih institucija u javnom prostoru.

HK: Šta je danas dominantna sastavnica bošnjačkog nacionalnog identiteta: kultura, religija ili nešto drugo?

XB: Mislim da ima tri glavna elementa bošnjačkog nacionalnog identiteta. Prvi je islam. Kao što sam rekao, 1990-ih godina islam je vraćen u centar nacionalnog identiteta Muslimana odnosno Bošnjaka i to stoji i danas. Drugi element je splet kulturnih elemenata, poput posebne historije Bošnjaka, posebne književnosti, posebnog jezika. Sve te kulturne elemente nacionalnosti Bošnjaka 1990-ih godina i kasnije, stvorili su sekularni intelektualci koji su već postojali za vrijeme komunizma, poput Mustafe Imamovića ili Atifa Purivatre. Treći element, koji je po meni vrlo važan, i koji je djelimično jedna posebnost bošnjačkog nacionalnog identiteta, je ideja o Bošnjacima kao žrtvama. Riječ je o naglašavanju genocida protiv Bošnjaka, ne samo 1990-ih godina, naglašavanje statusa žrtve. To je vrlo važno u bošnjačkom nacionalnom identitetu. Prvo, za same Bošnjake da se naglasi da su ugroženi od svojih komšija, tako da kažem, ali to je također jedan važan faktor u međunarodnoj afirmaciji bošnjačkog nacionalnog identiteta. To je poruka za zapadni svijet: „vidite mi smo muslimani, ali nismo opasnost nego smo mi u opasnosti“. Taj status žrtve, to naglašavanje statusa žrtve je vrlo važno u sadašnjem nacionalnom identitetu Bošnjaka.

HK: Još jedno pitanje o kome se i danas puno raspravlja u javnoj sferi i historiografiji, a i ti u svojoj knjizi o tome naširoko raspravljaš, tiče se Alije Izetbegovića i njegovih ideja. Da li je on doista maštao o stvaranju islamske države u Bosni i Hercegovini?

XB: Ja mislim da moramo više koristiti termin „muslimanska država“, u smislu nacionalna država za Muslimane. Teško je odgovoriti na pitanje o čemu je maštao Izetbegović za vrijeme rata 1990 ih godina. Adnan Jahić je tada pisao da ta ideja nacionalne države za Muslimane postoji kod Izetbegovića, a Džemaludin Latić s druge strane je tvrdio da to nije bila njegova ideja nego da je nametnuta od međunarodne zajednice. Ja bih rekao da to nije ni toliko važno, šta je sanjao Izetbegović, šta je bila njegova jedina ideja i želja, jer 1990-ih godina za vrijeme rata, bošnjačka strana je bila najslabija strana u sukobu, tako da ta strana i sam Izetbegović nije bio u mogućnosti da nametne svoje ideje, da nametnu svoje projekte, nego stalno se morao prilagođavati projektima ili zahtjevima srpskih i hrvatskih nacionalista, kao i akterima iz međunarodne zajednice, odnosno velikih sila, koji su nametnuli svoja rješenja. To pitanje o namjerama i snovima Izetbegovića nije toliko važno u tom kontekstu.

HK: Nekad su važni i snovi, ali je puno važnije, a ti u svojoj knjizi i o tome raspravljaš, šta se to u stvarnosti dešava i da li se neki snovi doista transformiraju u neke projekte koji se onda pokušavaju i realizirati. Xavier, hvala za razgovor, drago mi je da smo razgovarali o tvojoj knjizi u okviru History Festa 2020. godine. Nadam se da se 2021. godine vidimo ponovo na History Festu uživo i vjerujem da ćemo do tada imati i još jednu tvoju knjigu prevedenu na bosanski jezik, a koja je nedavno objavljena na francuskom. O čemu se radi?

XB: To je knjiga o Handžar diviziji, što je predmet brojnih polemika u Bosni i Hercegovini. Ja sam zbog toga želio konkretnije vidjeti šta je s tom divizijom za vrijeme Drugog svjetskog rata.

HK: Vjerujem da ćemo stići objaviti tu knjigu do sljedeće godine. Nećemo sada otkrivati rezultate tvojih istraživanja koje si prezentirao u knjizi. To ćemo vidjeti kada knjiga bude objavljena na našem jeziku. Hvala još jednom za gostovanje i razgovor, kao i za knjigu Nadživjeti carstva, koju si nam ustupio da je prevedemo i objavimo na bosanskom jeziku, te tako učinimo dostupnom i široj publici u Bosni i Hercegovini.

XB: Hvala što ste objavili i tu knjigu i ako Bog da vidimo se sljedeće godine u Sarajevu.

Razgovor pogledajte i na linku.