Kliofest i History Fest u virtualnom obliku imaju smisla

Husnija Kamberović (HK): Dobar dan. Danas razgovaram sa kolegom Damirom Agičićem, profesorom na Sveučilištu u Zagrebu, koji već nekoliko godina organizira Kliofest, na kome sudjeluje veliki broj historičara, ne samo iz Hrvatske i regiona nego i veliki dio historičara iz Evrope i svijeta. Ove godine Kliofest je organiziran u virtualnom obliku, zbog pandemije korona virusa. Kakva je razlika između Kliofesta u virtualnom obliku i Kliofesta uživo? Da li se svi moramo navikavati na nove načine komunikacije, pa evo i na virtualne festivale historije?

Damir Agičić (DA): Dobar dan svim posjetiteljima, odnosno pratiteljima History Festa u virtualnom obliku. Čestitam tebi, dragi Husnija, i svima koji ti pomažu, na tome da ste se odlučili organizirati Fest na ovaj način. Mi smo već lani počeli pripremati ovogodišnji Kliofest, imali smo neke dogovore i onda je došla ta nesretna pandemija. Isprva smo se nadali da ćemo, možda, ipak moći organizirati Kliofest polovicom svibnja. No, kako je vrijeme odmicalo, početkom travnja smo rekli da će se to odgoditi za jesen. Mislili smo da ne može biti festivala, promocija knjiga, sajma povijesnih knjiga i svih drugih događanja uživo na proljeće, ali će moći biti u jesen. Onda se nekako dogodilo i to da smo u zadnjim danima, 10- 15 dana prije nego što je trebao početi Kliofest, u jednom užem organizacijskom timu pomislili da pokušamo započeti Kliofest u virtualnom obliku i nastavit ćemo ga u stvarnom obliku u jesen. Međutim, kako je ovih dana i tjedana situacija loša, i kod nas kao i u susjedstvu, u Evropi i svijetu, bojim se da nećemo imati uživo nastavak Kliofesta, nego da ćemo ga nekako na taj virtualni način i završiti. Možda ćemo samo jedno događanje − dodjelu nagrade povjesničarima za njihov doprinos historiografiji i za najbolju knjigu prošle godine, organizirati u strogim epidemiološkim uvjetima uživo.

HK: Mi smo History Fest trebali organizirati krajem maja i početkom juna i onda smo ga prolongirali vjerujući da će krajem avgusta i početkom septembra biti bolje okolnosti i da ćemo to moći organizirati uživo. Ali, vidimo da to nije moguće, pa smo odlučili organizirati Fest u virtualnom obliku. Kad sam vidio da se Sarajevo film festival, koji ima veliku tradiciju, mogao organizirati u online izdanju, onda smo i mi odlučili da, barem djelimično, idemo u ovoj formi, a računamo takođe da ćemo krajem godine ipak moći i nešto napraviti uživo, pogotovo kad su u pitanju neki dijalozi koji traže više interakcije.

DA: Ako te smijem prekinuti, meni se isto čini da će se neke stvari morati početi organizirati i uživo. Naravno, poštujući sve ono što zdravstvene vlasti traže od organizatora. Naprosto, u onim trenucima proljetos pa i sada, i kod nas i kod vas što se tiče History Festa, bilo bi vrlo teško organizirati festival uživo, s obzirom na gostovanja ljudi iz inozemstva, a mnoge zemlje već traže ili će tražiti karantenu za one koji dođu iz inozemstva, ili test na tu strašnu bolest, tako da, kad se to prestane tražiti, bit će moguć susret uživo. Hoće li to biti krajem godine ili sljedećeg proljeća ili ljeta ... nadam se da hoće i da ćemo na neki način prevladati nemogućnosti susreta uživo.

HK: Moramo se naviknuti na novu formu razgovora u ovoj fazi pa ćemo vidjeti kako će se dalje stvari odvijati.

DA: Mislim da je to važno. Kada smo na početku svibnja dogovarali da započnemo Kliofest u virtualnom obliku, imali smo na umu kontinuitet. Ne da ćemo festival odgoditi za iduću godinu, nego ćemo ga održati na ovaj način. Tako da, do godine, nadam se ili za dvije godine imat ćemo stari Kliofest uživo, koji će nositi sljedeću brojku, a ne ovogodišnju.

HK: Kao i mi sada sa History Festom. Sljedeće godine je peti po redu, a ove godine ćemo vidjeti kako ćemo završiti. U svakom slučaju, mislim da svugdje, bez obzira što imamo ovaj način komunikacije, nedostaje nešto što se zove druženje itd. i sve ostalo što izravna komunikacija donosi.

DA: To je sasvim prirodna stvar i upravo se zato konferencije, kongresi i slična događanja organiziraju, da se nešto kaže u stručnom smislu, ali isto tako da se druži i razgovara uživo i da se osmišljavaju novi projekti. To je vrla bitna stvar. Ja na kraju krajeva i studentima govorim, a doktorantima pogotovo, da organiziraju studentske konferencije, to je u svijetu uobičajena stvar, na taj način se upoznaju i druže.

HK: Građenje mreže historičara, nas starijih i mlađih, vrlo je važno u tom kontekstu, pa i Kliofest i History Fest imaju nekog smisla. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja na prostoru bivše Jugoslavije koja organizira i kongrese povjesničara. Uz Kliofest imate i kongrese koji se održavaju. To se nije u drugim zemljama očuvalo. Zašto je bilo važno da se u Hrvatskoj sačuva tradicija održavanja kongresa povjesničara i koja je funkcija tih kongresa?

DA: Dopunio bih te u smislu da Slovenci organiziraju svoje kongresa već niz godina i taj kontinuitet vuku još iz doba Jugoslavije. Slovenski povjesničari su sudjelovali na kongresima jugoslavenskih povjesničara, koji su počeli 1954, posljednji kongres je održan 1987. godine. U Hrvatskoj i drugim republikama su bila republička savjetovanja povjesničara, gdje su nastupali znanstvenici, a slušali ih nastavnici povijesti u osnovnim i srednjim školama. Takav koncept je i na hrvatskim kongresima povjesničara.

HK: I u Bosni je tako bilo: održavale su se skupštine i savjetovanja.

DA: Kako smo u Hrvatskoj sve htjeli da imamo ispočetka, umjesto da nastavimo sa tim savjetovanjima koja su bila odavna organizirana, kao što su to učinili Slovenci, započeli smo sa vlastitim kongresima. Dakle, na skupovima velikog broja, neću reći svih, nikad neće biti svi prisutni, ali najveći broj povjesničara hoće. Prvi takav kongres je bio organiziran 1999. godine, pa je prekinut, jer je usred kongresa umro predsjednik Tuđman, pa je nastavljen 2000. i od tada svake četvrte godine držali smo kontinuitet. Ove godine je trebao biti šesti kongres hrvatskih povjesničara u Rijeci. Kongres smo odgodili i nećemo ga imati u virtualnom obliku. Sve sudionike smo obavijestili da se odgađa za iduću godinu u devetom i desetom mjesecu. Još jedna napomena, jugoslavenski kongresi su počeli 1954. godine: prvi je bio u Beogradu, drugi u Zagrebu, pa onda u Ljubljani, pa u Sarajevu. Naveo sam u jednom svom radu da su kongresi održavani u svakom od glavnih gradova republika, po značenju historiografijâ u sklopu Jugoslavije. Po brojnosti povjesničara, bolje reći. Ti su kongresi počeli kao nekakav pandan svjetskim kongresima povjesničara koji se održavaju od 1900. godine. Prvi je bio u Parizu, svakih pet godina se održavao, pa je onda bilo nekih pauza zbog rata. Ovogodišnji kongres, 23. po redu, trebao je biti u Poznanju baš ovih dana. Međutim, zbog pandemije je odgođen za iduće ljeto.

HK: Zanima me koliko ti kongresi povjesničara, uz Kliofest, pomažu nekoj vrsti integracije hrvatske historiografije koja je, kao i mnoge druge historiografije, podijeljena. Ili hrvatska historiografija danas nije toliko podijeljena?

DA: Jest podijeljena, ali mislim da i kongres i Kliofest jesu mjesto gdje se ljudi susreću i razgovaraju. Ponekad oni koji inače ne razgovaraju, iako nisu u istoj sesiji, diskusiji, ipak jesu tamo i drugi ih mogu vidjeti i porazgovarati s njima, pristupiti im. To je osobito značajno za mlađu i srednju generaciju. Prvo, jer upoznaju i čuju starije povjesničare. Drugo, što se oni sami međusobno upoznaju i mogu ostvariti nove kontakte i suradnju te imaju nešto što se računa i boduje u cijelom svijetu, a to je nastup na značajnom konferencijskom događaju. Tako da mislim da imaju smisla i upravo smo s time i nastavili dalje. Primjetno je u zadnje vrijeme da starija generacija povjesničara u manjem broju sudjeluje.

HK: Zašto?

DA: Ne ide se ljudima iz ovih ili onih razloga, mrsko im je to. Na kraju krajeva, ti kongresi nešto i koštaju, plaća se određena participacija, mora se organizirati smještaj i prijevoz u vlastitoj režiji. Dok su postojali znanstveni projekti koje je financiralo Ministarstvo znanosti, onda su svi to mogli priuštiti iz tih sredstava. Na kongresima je veliki broj nastavnika kojima to plaćaju škole kao program stručnog usavršavanja. Neki možda nemaju takve mogućnosti, a neki, naprotiv, nisu više toliko zainteresirani, od mojih vršnjaka i nešto starijih.

HK: Još jedno pitanje, važno za razvoj historiografije. Znamo da se historiografije ne mogu razvijati bez ozbiljnih i kvalitetnih polemika. Nekada su i Jugoslavija i Hrvatska obilovale ozbiljnim polemikama. Da li danas u Hrvatskoj historiografiji imamo neke ozbiljne polemike ili su ti polemički tekstovi zapravo obojeni nečim drugim?

DA: Pitanje je da li su polemike stručne ili obojene osobnim koloritom. Polemike nema u dovoljnoj mjeri i dovoljnom broju. Ako i postoje, često su upravo tako − usmjerene osobno. Neću reći da su sve polemike loše i da su u pitanju osobni napadi na nekoga, ali bio bih puno sretniji i zadovoljniji kada bi bilo više ozbiljnih polemika u znanstvenim časopisima, koje bi bile uistinu polemike u smislu da netko o nečijem radu nešto kritički napiše, a da taj onda odgovori i da se ta polemika u tom smislu odvija. Sad imamo često slučajeve da neko o nečijoj knjizi nešto kritički napiše, a da nema odgovora ili da se to odmah shvati osobno. U tom smislu, ta kultura dijaloga nam nedostaje. Teško mi je reći zašto. Možda i ovako, kad se uzmu u obzir polemike ranije u doba Jugoslavije, jesu postojale i neke polemike na razini hrvatske historiografije među hrvatskim povjesničarima, ali su mnogo oštrije i mnogo češće polemike hrvatskih povjesničara sa srpskim ili možda bosanskih sa srpskim ili hrvatskih sa bosanskim. Jer, naše su historiografije bile nacionalne u doba Jugoslavije. Sad je jedna nacionalna historiografija i nekako, iako nije monolitna i jedinstvena, te postoje ovi i oni smjerovi, na kraju krajeva i u političkom smislu, razlike postoje, ali nema nekog čvršćeg dijaloga. Mi smo prilikom drugog Kliofesta 2015. godine htjeli organizirati jedan okrugli stol o godišnjici završetka Drugog svjetskog rata i nisam uspio dovesti za isti stol pripadnike različitih mišljenja o Drugom svjetskom ratu na našim područjima. Naprosto, jedni s drugima nisu htjeli razgovarati, i to je loše. Ako se nešto ima za kazati, upravo su okrugli stolovi takvo mjesto i polemike su takvo mjesto.

HK: Da, ja mislim da će ovi naši festivali (Kliofest i History Fest), sigurno pomoći da se stvara atmosfera u kojoj će se polemike voditi o ključnim historiografskim problemima, a ne sadržavati samo neke lične kompromitacije, jer to ne može doprinijeti razvoju historiografije. Kliofest i History Fest na ovaj način mogu doprinijeti da se ta kultura dijaloga na našim prostorima dalje razvija.

DA: I ja se nadam isto. Spomenuo sam neuspješnu organizaciju okruglog stola o Drugom svjetskom ratu, ali mnoge druge skupove smo uspjeli organizirati. Ponekad su za isti stol sjeli neke kolege koji ne misle jednako, ali to i jest smisao okruglih stolova na Kliofestu i History Festu. Nadam se da ćemo to uspijevati i dalje, da ćemo uspijevati ove godine ovako virtualno, a dogodine i u realnom, stvarnome obliku. Na Kliofestu je važno, i na History Festu će to valjda postati važnije, organizirati sajam povijesne knjige. Mi smo uistinu uspjeli okupiti hrvatske izdavače, izdavače iz regije, preko jednog distributera i neke svjetske izdavače, koji su svoje knjige pokazali, i posjetitelji Kliofesta su ih mogli kupiti po povoljnim cijenama. To nije bilo moguće ove godine. Ali smo organizirali da oni izdavači koji su htjeli, njih pet-šest, ponude svoja izdanja na popustu, kao što inače nude na stvarnom Kliofestu.

HK: Nesreća je što su poštanski troškovi za međudržavne distribucije knjiga prilično veliki, ali nadam se da ćemo naći način da stručna knjiga može lakše, brže i jeftinije prelaziti naše državne granice. Damire, hvala ti na razgovoru i ja se nadam da će i Kliofest i History Fest biti u prilici doista imati programe u stvarnom obliku, a ne virtualnom. Ali, dok ne dođe to vrijeme, mislim da je i ovaj način komunikacije takođe vrlo koristan i ima svog smisla.

DA: Jest, to je svakako korisno. Hvala na pozivu da porazgovaramo o tome svemu. Nažalost, idućegodišnji festivali ne ovise samo o nama, nego o liječnicima, farmaceutima i o tome šta će biti s pandemijom. Nadam se da ćemo uspjeti prevladati tu strašnu bolest kao čovječanstvo u cjelini i da ćemo se uspjeti naći i u Zagrebu i u Sarajevu uživo te pokazati neke naše nove knjige i razgovarati o tome.

HK: I nadoknaditi to što se nismo mogli družiti ove godine. Hvala ti još jednom i vidimo se sljedeće godine prvo na Kliofestu.

DA: Hvala i tebi, i pozdrav svim posjetiteljima History Festa online.

Razgovor pogledajte i na linku.